Još smo pod dojmom povratka Ivana Perišića. Još uvijek je to glavna tema ne samo splitskih, nego i širih "balunjerskih" krugova. O Ivanovom potezu se priča po pjacetama, kafićima, kvartovima...
Sada malo idemo u Hajdukov vremeplov s pričama za hajdukovce.
Prvi veliki povratak u Split i Hajduk bio je onaj Bernarda Bajde Vukasa, najvećeg igrača Hajduka svih vremena. Pokojni Bajdo Vukas došao je u Hajduk 1947. godine nakon što je pored Plinare zamijećen prigodom jednog gostovanja NK Zagreba.
Odmah briljirao
Prvu utakmicu za Bijele odigrao je 5. srpnja 1947. u Mostaru , bila je to prijateljska utakmica na proslavi Veleža i odmah je bio najbolji. Sve je kasnije bila povijest, hajdučka i velika.
Osvojena je prva poslijeratna titula u srazu sa Crvenom zvijezdom, golovima upravo Vukasa i Brokete. To je utakmica odigrana 28.10.1950., već dobro poznata, kada je rođena "Torcida".
Upravo je Vukas, prema kazivanju velikog mu prijatelja i svojedobno jednog od najvećih njegovatelja uspomena na Vukasa i Hajduk, jednog od osnivača Torcide - pokojnog Ante Dorića, donio sa Svjetskog prvenstva 1950. u Split vijesti o brazilskim navijačima, koji navijaju čitavu utakmicu. Tako da je i Vukas kumovao osnivanju najveće navijačke skupine ikad.
Vukas je s Bijelima osvojio titule prvaka i 1952. i 1955. i bio uz Franu Matošića predvodnik prve hajdukove velike generacije. Bijeli su kroz povijest imali tri velike generacije, uz tu iz pedesetih (Vukas, Matošić, Beara, Koketa, Žanetić, Šenauer...)
Čeka se titula
Onu Ivićevu koju zovemo Zlatna generacija, možda i najveći i naravno iz početka devedesetih i Lige prvaka (Asanović, Gabrić, Štimac, Mornar, Rapaić...).
Nadamo se da će i ova momčad danas predvođena Livajom, pojačana Perišićem, osvojiti toliko željenu titulu prvaka i također ispisati zlatne stranice našeg kluba.
Bajdo Vukas otišao je u talijansku Bologni 1957., kao prvi profesionalac, kojem je u to doba dozvoljeno otići u inozemstvo, ali Vukas se vraća u svoj Hajduk 1959. i ostaje četiri sezone sve do 1962., kada ga nogometni put vodi u Austriju.
Tolika je bila zaljubljenost Vukasa u Split i Hajduk i Splićana u Vukasa da je naučio kao Zagrepčanin bolje igrati briškulu i trešete i pjevati varoške klapske napjeve od rođenih Splićana i Dalmatinaca. Kažu, postao je najveći Splićanin. Poznata je ona Vukasova : " I da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka", uklesana na njegov spomenik pred Poljudom.
U drugom dijelu svog igranja za Hajduk ponio je i kapetansku traku što je tada bila rijetkost za igrače koji nisu ponikli u klubu. Ostalo je u povijesti grada kako se i Split vratio iz Italije s prvom vespom u Splitu tako da je Splitu donio i modu vespi... Dvaput je autor ovih redaka vidio Bernarda Vukasa; jednom kad me pokojni ćaća doveo na utakmicu tadašnjeg Kupa kupova Hajduk-Austrija Beč, ono kad smo ispali na jedanaesterce. Bilo je to kada je golman Austrije na Starom placu obranio penal koljenima našemu Juri Jerkoviću, još jednom hajdukovom velikanu.
Tada mi je ispred restorana "Zagreb" otac rekao:" Ovo ti je, sine, najveći igrač Hajduka svih vremena". Vidio sam tada pred sobom gospoštinu i autoritet. I još jednom u Velikoj dvorani na Gripama, kada je gledao tada jaku Novogodišnji reviju malog nogometa, pa održao pedagoško nogometno predavanje pred klupom jedne tadašnje ekipe Hajdukovih veterana koje se nije baš iskazala na tom turniru. Mi dica smo se tiskali da čujemo što legenda govori (i sad se opet sjetimo nikad prežaljenog božićnog turnira "Četiri kafića" koji je jako nedostajao ove godine.)
Bernard Vukas napustio nas je rano, u 57. godini, 4. travnja 1983., nastupao je i za selekciju FIFE i reprezentaciju Europe. Sudionik je Svjetskih prvenstava 1950. u Brazilu i 1954 u Švicarskoj. Osvajač je srebrnih medalja iz Londona 1948. i Helsinkija 1952.
Tako su se eto Hajduku vraćale legende i tako se stvarao veliki klub. Malo hajdukologije u ove hladne dane, dok se momčad vraća s priprema i dok se sanja možda nikad čekanija titula.
