Te sezone 1986/87. krenuli smo optimistično, i stvarno se momčad dobro posložila. Naime, godinu ranije završila je era Vujovića i Bake Sliškovića, njihovim odlaskom u Francusku, točnije, Zlatka i Zorana u Bordeaux, a Sliškovića u Olympique Marseille, gdje će tada mlađahni Zinedine Zidane upijati poteze našeg doktora Bake.
Hajduk je poveo Sergije Krešić, koji je malo neslavno preuzeo momčad od Stanka Poklepovića, ali tada mlad i veliki poljudski trenerski potencijal. Kapetansku traku ponio je Ivan Gudelj, reprezentativci Vulić i Miljuš, u vezi mladi Asanović kao veliki potencijal, što će se kasnije itekako pokazati, naprijed Bursać i Deverić i veliko pojačanje prvo ime lige Nenad Gračan doveden iz Rijeke, kao zadnji posao Tita Kirigina, da Bijelima dovede još jednog tehničara i fantazistu, kakve su Poljud a pogotovo Stari plac obožavali.
No, sezona je počela pegulama...
Sezona je počela pegulama
Već u prvom prvenstvenom kolu odigranom u Rijeci rezultatom 2:2, slomljena je noga našoj novoj zvijezdi Nenadu Gračanu, a kako tadašnja medicina, a naročito rehabilitacija i oporavci nisu bili poput današnjih, nikada više Gračan nije bio onaj stari, vratio se je na teren, ali to više nije bilo u punini njegovog raskošnog nogometnog talenta.
To mi je bilo prvo gostovanje. S mojim Toćanima i prijateljem Sašom Ljubičićem, tada još golobradim torcidašem, kasnije velikim novinarom i spisateljem najljepših priča iz naših odrastanja. I sjećam se šoka i tuge navijača Hajduka pod stijenama Kantride.
Kako nesreća nikad ne dolazi sama, od hepatitisa je obolio naša legenda i kapetan Ivan Gudelj i nikada se više nije vratio na teren, tako da je jedna ambiciozna sezona već u samom startu krenula potpuno suprotno očekivanjima navijačkog puka.
U Kupu UEFA ispalo se od Dundee Uniteda, već u zimu što je tada bio veliki neuspjeh. Sjever je pjevao "A sad adio"...
Ali sezona je spašena itekako, pa i opjevana. A što je to bilo da bi ušlo u ove naše svibanjske vremeplove hajdukologije.
Na prvenstvenoj pauzi doveden je za trenera stara Hajdukova želja Josip Skoblar i već smo početkom proljeća krenuli nekako snažnije i bolje pogotovo u onoj krasotici od utakmice i rezultata 3:3 s Dinamom na Maksimiru, koju smo vlakom pohodili, onako navijački.
Išlo se u Beograd
Eliminirana je Crvena Zvezda u polufinalu Kupa igralo se finale dva kluba s Jadrana, kad su se 9. svibnja 1987. u Beogradu sastali Hajduk i Rijeka, još nezaliječenih međusobnih rana zbog prelaska Nenada Gračana u Split i onog s početka teksta nesretnog loma noge na Kantridi.
I išlo se na finale u Beograd, da išlo, koračalo i pohodilo, kao nikad. Kad sam prije polaska navijačkim vlakom sa splitske željezničke stanice u pothodniku išao na topli sendvič (a što je splitski pothodnik kad se otvorio s prvim pizzetama i palačinkama u Splitu bio popularan i davao nam dašak zapada) već sam shvatio da svjedočim povijesnom gostovanju navijača Hajduka, kad nam nije bilo kraja.
Kad smo došli u Beograd, milicija nas je iskrcala ne na glavnoj stanici nego negdje na "periferiji" , kao da se ne sretnemo s Riječanina po gradu, ali mislim da su oni strepili od našeg eventualnog okršaja s Delijama i Grobarima, dok je masa faca Stare Torce: Vele, Prle, pokojni Ušo, Boka stariji, garantirala dostojno navijanje najmoćnije navijačke skupine u ovom dijelu Europe.
Riječane su stacionirali na Terazijama, nas na Slaviji, gdje su ubrzo počele pristizati kolone navijača Hajduka. Atmosfera je eruptirala kad je pristigla limena glazba iz Imotskog okićena trakama crven, bijeli, plavi u znaku hrvatske trobojnice.
Šiško je bio navijački autoritet, ne samo Baća, nego i čitavog Splita, s masu gostovanja i uspomena sa Staroga placa.
Kad je bacio dimnu na onaj spomenik na Slaviji ustrčala se beogradska milicija, ona ista koja se tada hvalila najboljom kartotekom u bivšoj državi. Pokazao je milicionerima avionsku kartu, tvrdeći da je pomorac koji mora na brod, tako je navijačka legenda ipak odgledala finale kupa.
I krenuli smo put Humske 1, nešto nas je milicija kao zaustavljala, pregledavala, ali kad nas je Armando poveo niz neke stepenice, kraj onog njihovog vijadukta, stvarno nam se nije vidjelo kraja.
Animozitet Torcide i Armade
Tog dana igralo se kao predigra i juniorsko finale kupa između Crvene Zvezde i Veleža, čiji su navijači kasnije u glavnom finalu s Armadom navijali za Rijeku.
Početak je to povijesnih animozitete između navijača splitskih i riječkih bijelih i sramote Armade koju neće oprati nikada ni more jadransko.
Hajduk u crveni plavim dresovima oslabljen jer su naši glavni igrači Zoran Vulić i Branko Miljuš imali parne žute kartone tako da nisu mogli nastupiti, ali ipak su putovali kao podrške ekipi. Hajduk je poveo golom iz jedanaesterca Aljoše Asanovića. Bila je to utakmica velikih obrana, Mladena Pralije s jedne, a Maura Ravnića s druge strane. Pet minuta prije kraja regularnog dijela Radmanović je iz daljine svladao Praliju, Rijeka je poravnala i moralo se u produžetke.
I onda se ušlo u noć izvođenjem jedanaesteraca, čak jedanaest serija. Prema dogovoru i Skoblarovom običaju u to vrijeme pred sam kraj umjesto Pralije, kao Hajdukov joker za jedanaesterce na vrata je stao Zoran Varvodić Rambo, ljubimac navijača sa splitskih hajdučkih Brda. Tako je Varva obranom tri jedanaesterca postao junak finala Kupa, kojeg često pogledamo na YouTubeu.
Nazvali smo junaka tog finala Kupa Zorana Varvodića: "Svaki osvojeni trofej velika je stvar, pogotovo onda kada je bila stvarno jaka konkurencija, posložila se jedna dobra generacija Hajduka, obranio sam tri jedanaesterca, zabio sam i ja gol iz penala i zadnji obranio Paliski."
Slavilo se, slavilo
A slavilo se u noći pobjede u Splitu, nosilo se pehar i u Barin Hollywood tada kultnu diskoteku i okupljalište Splićana.
Lijepo je bilo vidjeti i Ibricu Jusića kako sjedi s bijelim šalom na klupi Hajduka, da nam donese malo duha Svetoga Vlaha i dubrovačkih skalina, pa da nam Sveti Vlaho i Sveti Duje zajedno pomognu i vode nas do pobjede, baš kao nekad kad su "Dubrovački trubaduri" istrčavali pred derbije kraj Stare plinare s onom predivnom pjesmom "Bili su bili vrhove planina". Tako je uvik bilo kad bi se udružili kampaneli Dalmacije i vili naše bijele zastave.
U Poljudu su posebno slavili to osvajanje Kupa, trofej je iznesen na teren pred sljedeću domaću prvenstvenu utakmicu kada je došlo "Sarajevo", a Gibonnijev tada popularni "Osmi putnik" izbacio pjesmu "Glasno glasnije ", u kojoj su gostovali i igrači Hajduka: Zoran Vulić, Stipe Andrijašević, Mladen Pralija i Ive Jerolimov.
Hajduk je tada osvojio još jedan Kup, kojem smo se možda i najviše radovali i spasio tada Hajdukove osamdesete, kada i nije baš bilo titula i slavlja kao u desetljeću prije, iako smo imali jednu od najboljih momčadi ikad.
I onda se desilo nešto što se do tada nije vidjelo. Zoran Varvodić, naš Rambo, naš ljubimac i mnoštvo Splićana dočekali su na željezničkoj stanici u Splitu navijače, ima me i na snimci kojom je to sve ovjekovječio pokretač splitskih televizija Gordan Franić Futa.
"Ujutro sam gostovao na Radio Splitu, kad sam čuo da navijački vlak dolazi na splitsku željezničku stanicu i naravno da sam i ja otišao dočekati Torcidu , bio je već tamo i pehar donesen. Navijači su naš vodili do trijumfa" rekao nam je Zoran Varvodić.
Pa onda zajedno preko Rive i Marmontove na Poljud, s velikom zastavom koju su ponijela ekipa iz Ferijalnog predvođena Brankom Slivarom.
Miris bengalki i danas budi sjećanja nas dice, kad smo s bijelima pisali najljepše stranice povijesti voljenog nam kluba.
