Sunce je užeglo toga srpanjskog dana 1975. godine toliko da su i životinje potražile spas u rijetkoj hladovini na padinama Svilaje. Preko puta Peruće, nad visokom Dinarom, dizale su se „kule“ od oblaka, a oni najviši vrhovi bili su pod „paljbom“ pljuskovite ljetne kiše. Na trenutke se mogao osjetiti miris tako željene kiše koja je bila tako blizu, a tako daleko. Šestogodišnji Ante Kotromanović igrao se na guvnu nedaleko od kuće u svome Potravlju, a stalno je bacao pogled prema putu koji je selu pristupao sa zapadne strane.
Tamo se, kao i nakon svakog radnog dana, trebao pojaviti njegov otac Ivan, zvan Anđelko, koji se toga dana pješke vraćao iz pravca Hrvaca, nakon što je odradio smjenu u sinjskom Autoprijevozu. Uz put nije bilo gotovo nikakva hlada, a velika omarina u zraku dodatno je otežavala dah. Anđelku su se kapi znoja slijevale niz sljepoočnice, a prašinu su podizala vozila koja su povremeno prolazila cestom uz Peruću. Svako malo vadio je rupčić iz džepa i brisao oznojno čelo. Doma su još od 17 sati očekivali njegov dolazak, no on je već kasnio pola sata. Supruga je već iznijela lavor, sapun i krpe. Kad se sasvim primakao selu, Anđelko susretne susjeda Juru koji je prolazio biciklom.
„Jesi se umorio, Anđelko?“ — upita ga susjed, usporivši vožnju na trošnom željeznom „ljubimcu“.
„Ako me nije satra posa, satrala me ova sparina“, reče Anđelko teškim glasom. Potom se požali: „Za sat vrimena stiže mi četrnaest konja, Jure moj. Alka se bliži pa mora bit tako. Taman za zaradit koji dinar.“
„Ma odakle ti snage, tako ti posli posla. Ajde, neka bude sritno“, promrmlja Jure i dobaci: „I čuvaj maloga, po cili dan se igra na guvnu na suncu. Nije to dobro za dicu.“
Anđelko produži korak prema selu, a čim se pojavio stotinjak metara od kuće, sin Ante mu je dotrčao u krilo.
„Ćaaaaaća!“, viknuo je mali, čvrsto zagrlivši oca.
„’Nemoj, Ante, cili sam znojan i nečist. Moram se umit i ručat.“
Da je stigao doma, vidjela je potom i njegova Ljubica. Čim je ugledala supruga u dvorištu, širom je otvorila vrata kuće i viknula:
„Ajde, Anđelko, skuvala san blitve i suvog mesa. Eno ti lavor i sapun na klupici pa se umij. Prvo se operi pa ćemo nešto pod zub. Nemaš puno vrimena, brzo će alkari početi dolaziti.“
Anđelko spusti torbu, zagrabi šakama vode i prolije je po licu. Voda se brzo zamutila od prašine s njegovih ruku. Nakon što se umio i oprao ruke, krenuo je u kuću gdje ga je čekao ručak, a sve je mirisalo na svježe ispečeni kruh ispod peke. Ručavši slatko, sjeo je na kauč, a već po običaju nakon jela, Ljubica mu je skuhala kavu, onu gustu, „tursku“, da njenog čovika drži na nogama za napornih sati koji slijede.
— Ćaća, kad ćemo u kovačiju? — Ante se vrpoljio, jednim okom na pijatu, drugim na vratima.
— Kad pojideš svu blitvu — reče Anđelko, pa doda: — I da znaš, sine, pomagat ćeš mi cilo vrime. Vrime je da mi pokažeš koliko si ojačao.
Ljubica se nasmijala:
— Pripast će mi se mali kad vidi kako se konj potkiva.
Kovačnica „Biče“ bila je omanja radnja; kameni zidovi potamnjeli od dima, visoka vrata širom otvorena, a lastavice su se naselile u kutevima radnje. Anđelko ih nije dao dirati, iako su znale dobro išporkati radnju. U kutu su stajali veliki nakovanj — sjajan na rubovima od godina udaraca, mijeh od kože, „mišina“ koja je hrkala kao stari vol. Na zidu je visio raznovrsni alat: čekići svih mjera, kliješta, turpije, rašpe...
— Ajmo — reče Anđelko i povede obitelj u kovačnicu. Upalio je svjetlo, potom i ventilator koji je odmah prodrmao paučinu što je visjela po zidovima. — Ljube, daj mi malo ugljena. Ante, ti mi dodaj kliješta.
Potkivanje konja
Anđelko je raspirio vatru, a zrak se u prostoriji brzo ugrijao, taman nakon što je vani vrućina malo popustila. Valjalo je napraviti još jednu konjsku potkovu, ostale je izradio zadnjih dana. Kovač je dobro ispekao svoj zanat pa je snažnim udarcima i vještim rukama brzo oblikovao potkovu, a mali Ante gledao je oca i divio mu se.
Prvi alkar koji je doveo konja pred kovačnicu bio je Anđelko Vučković iz Brnaza.
— Dobar dan, imenjače, može li se? — upita alkar, vezavši konja pred vratima.
— Samo naprid — odgovori mu.
Konj kao da je znao što se sprema pa se malo uzrujao.
— Nećemo ti ništa zlo. Anđelko, drž’ ga za uzdu i uvedi u predvorje — dobaci spremni potkivač, dignuvši prvo konjevu prednju desnu nogu.
Anđelko tada poče kliještima vaditi čavao po čavao starih potkova, a oni zacvile kao da netko „škripi“ zubima. Kopito je potom očistio posebnim nožem, skinuo višak rožine pa rašpom savršeno sve izravnao. Ante je sve sa zanimanjem promatrao.
— Vidiš, Ante, taban mora bit potpuno ravan kako bi potkova mogla sist kako triba. Ova je potkova malo veća pa je triba prilagodit — kazao je sinu, pa macom počeo udarat po potkovi koju je postavio na nakovanj, oblikujući je prema konjevu kopitu.
— Ovo su ti alkarski konji; ne možemo samo tako stavit potkovu. To mora bit lipo i uredno, imat će je misecima — dobaci Anđelko.
— Ćaća, može li konj ovako dugo statna tri noge? — upita znatiželjni Ante.
— Ma ovaj je odličan, vidiš da se ne mrda, nismo ga morali vezat. Možda ti se čini da je konju lako stat na tri noge, ali nije. Ali ovaj je pravi junak — odgovori mu otac, a Anđelko, ponosno milujući svog uzdanika.
Kad je potkova bila savršeno oblikovana za konja, a kopito poravnato, kovač uze potkovu i baci je u žar da se užari. Kad je bila dovoljno užarena, kliještima ju je izvadio.
— Drži ga sad da se ne miče — izusti Anđelko pa užarenu potkovu prisloni na konjevo kopito i jako stisne. Stvori se gust bijeli dim, a mali Ante odmah zakašlja. Miris spaljene rožine i dima iz ognjišta ispunio je radnju. Ante je gledao stvaranje otiska potkove na kopitu, odnosno ležišta u koje će nova potkova savršeno pristajati. Prije pričvršćivanja, obrusio je spaljeni dio rožine.
— Pogledaj, Ante, potkova mora leći na cilu površinu kopita jer samo smo tako sigurni da neće otpasti — izusti Anđelko te počne zabijati nove čavle, pričvrstivši tako tek prvu potkovu u danu. Nakon dvadeset minuta potkivanje prvoga konja bilo je gotovo. Životinja je spustila nogu te, kao da je jedva dočekala „isprobati“ nove potkove, udahnula dublje.
— E, sad će gazit ka’ šampion — reče Anđelko, pa baci dodatne komade ugljena u oganj. — Sljedeći! — viknu.
Alkari su dolazili iz svih smjerova — s Garduna, iz Karakašice, Hrvaca, Brnaza... Ljubica je donosila vodu, komad kruha i pancete ljudima, a i konjima malo kukuruza za nagradu. Nakon tri potkovana konja, pred kovačnicom se ukaza stari Jure; bicikl je naslonio na smokvino stablo ispred radnje.
— Dobar dan, Anđelko, imaš li di ubacit i onog iz „Autoprijevoza“? Vrata mu klapaju, kaže da je spona popustila. Taki sram ne ide u Sinj.
— Neka dođe u osan, ubacit ćemo dvi zakovice, neće nas ubit — reče Anđelko, pa pogleda Antu: — Ti ćeš na vrata pazit ko ulazi i vraćat ga ako je doša bez reda.
Nije trebalo dugo čekat da se dogodi ono čega se Anđelko plašio: žarulja zatrepta tri puta, a onda struja — nestade. Ventilator je utihnuo u nekoliko sekundi, a vrućina odmah porasla.
— Ajme meni — reče Ljubica —, evo, nema struje.
— Šta će elektrika iskusnom kovaču? — prkosno komentira Anđelko. — Ante, daj ručni mijeh, a ti, Ljube, donesi ladne vode iz čatrnje, ne budi ti teško.
Ante prinese mišin, a i stari Jure dođe pomoć. S prvim povlačenjem koža oživi vatru. No tek što se vatra rasplamsala, Ljubica viknu izvanka:
— Ljudi! Poskok u čatrnji!
Anđelko spusti čekić i potrči do čatrnje u strahu da opaka zmija nije ugrizla ženu. Ljubica je stala desetak metara od otvorenog poklopca, a kad je vidjela muža, vikne:
— Eno je na ulazu u čatrnju!
Anđelku je laknulo jer je vidio da prave opasnosti nema.
— Ajde, Mare, zmija se došla napojit, žedna je po ovoj žegi ka’ i ja.
Potom je uzeo podužu granu, vješto podigao zmiju i premjestio je u zapušteni vrt do kuće.
Kasnije popodne, kad je žega dodatno popustila, pred kovačnicu stigne skupina alkara iz Sinja. Na čelu vitak čovjek dostojanstvena držanja i tvrdih crta lica. Bio je to 49-godišnji Janko Kelava iz Hrvaca, tada četverostruki slavodobitnik Sinjske alke. Uz njega je stajao Mirko Maganić, njegov alkarski momak, inače lugar u sinjskoj „Šumariji“.
— Dobar dan, ljudi — reče Mirko. — Mogu l’ uvest konja?
— Je li ovo... — šapne Jure — ...Janko? On ti je favorit ove godine, a pedesetu mu prišla.
— Dobro nam došli — Anđelko pruži ruku. — Uđite, gospodine Janko. Mi ćemo kako triba i kako se oduvik radilo.
— Hvala, Anđelko — reče Kelava mirnim, dubokim glasom. — Dobro vas našao, dragi Kotromanovići. Nadam se da se niste puno umorili.
Anđelko kao da se malo „naljuti“ na spomen umora — više iz ponosa što može uslužiti ovako važne goste:
— Ma kakvi umoran, tek smo krenuli. Gospodine Kelava, kad vaš konj dobije moje potkove, ima da pobijedi, da postanete najpoznatiji slavodobitnik u povijesti Alke!
— Neka tako bude — uzvrati zadovoljno Kelava.
Mali Ante je u to vrijeme gubio strpljenje; dosadilo mu je pomaganje u kovačnici pa je otrčao vanka, gdje su već čekali vršnjaci. Željeli su s njim zaigrat na balun. No otac Anđelko nije imao razumijevanja.
— Ante, vraćaj se amo! Drži mi kliješta. Balun će čekat, konji neće — povika glasno.
Mali se nevoljko vrati u radnju. Mirko mu dobaci, onako prijateljski:
— Slušaj ćaću. Pomozi mu šta ti kaže, a za nagradu ću ti osigurat misto na Alci u prvom redu sutra. Da vidiš kako „srida“ piva izbliza!
Anti oči trenutno zasjaše od radosti i odmah poče pomagati bez ikakva prigovora. Tako su se redale potkova po potkova, konj po konj, sat za satom. Većinom su konji bili mirni za vrijeme potkivanja, no jedan je snažno trznuo nogom baš kad je Anđelko postavljao užarenu potkovu na kopito. Zaljuljao se, ali nije puštao konja. Bio je to jedini konj večeri kojega su morali vezati.
Potkivanje se tako pretvorilo u rutinu: jedanaesti, dvanaesti, trinaesti... Kad je sunce već davno bilo zašlo, a cvrčci se utišali, posljednji konj spusti nogu na zemlju i, kao znak uspješna posla, udari kopitom dvaput o tlo.
— Ovo je znak sriće! Gotovo za danas — reče Anđelko. — Mare, zaključaj radnju. Mali, ruke oprat i leć!
Umoran, ali prepun dojmova, Ante je legao u svoj krevet. Iako je bio iscrpljen, odzvanjalo mu je u uhu obećanje da će na Alci sjediti u prvom redu. S tim mislima brzo je utonuo u san.
260. Sinjska alka
Deset dana je prošlo otkako je Ante dobio obećanje i jedva je dočekao 3. kolovoza. Tek što je svanulo, iz tišine sinjskih ulica izronila je budnica gradske limene glazbe. Zvuk truba, klarineta, saksofona, bubnjeva i ostalih instrumenata odzvanjao je kamenim ulicama, budio grad i nagovještavao jedan od dva glavna događaja u godini, uz blagdan Velike Gospe. Prozor po prozor se otvara, zastave su se vješale, a radosni dječji glasovi bili su siguran znak da će danas mnogi dobiti omiljeni slatkiš ili igračku.
Po trgu i oko stare tvrđave Kamičak okupljali su se Sinjani i njihovi gosti. U zraku se na sve strane osjećao miris jutarnje kave i uštipaka. Malo je koji alkar dobro spavao od uzbuđenja, osobito oni mlađi, neiskusniji. U dvorištima sinjskih kuća postavljali su se stolovi, iznosile boce domaćih rakija poput travarice i orahovice, a nije trebalo dugo da krene nagađanje o slavodobitniku 260. Alke.
Sinj i cijela Cetinska krajina živjeli su za ovaj dan. Do popodnevnih sati obavljale su se posljednje pripreme za utrku — uskoro će se kroz gradska vrata čut topot konja, a trkalištem odjeknut glas vojvode. Na tribinama su se već od jutra razvlačila platna, namještale klupe i stolice.
Ante i Anđelko stigli su ranije u Sinj. Otac nije propustio priliku prošetati sina Pijacom i kupiti mu sladoled. Kako je bio nadaleko poznat kovač, ljudi su ga prepoznavali na ulici i javljali mu se. Popodne su proveli kod rodbine, a tamo su i ručali. Anđelko nikako nije želio propustiti kušati najbolje sinjske arambašiće, kako je tepao rodici Ivi Šušnjari. U 16 sati om i sin uputili su se prema trkalištu, a kad su stigli, tribine su već bile prilično ispunjene. Na ulazu su pokazali karte koje im je Mirko osigurao te su, kako im je i obećano, sjeli u prvi red. Ante je bio impresioniran prizorima koji su ga okruživali; toliko ljudi, toliko žamora — a onda je odjednom sve utihnulo.
Trkalištem su prvi prošli alkarski momci; čvrsta koraka i uzdignuta čela, a publika je oduševljeno pljeskala i uzvikivala imena svojih favorita. Za njima su dojahali alkari: dostojanstveni, ozbiljni, u nošnjama koje su svjetlucale i u sjeni. Vojvoda Vuletić poželio je alkarima „oko sokolovo i desnicu sigurnu“. Mačkule sa Starog grada su opet „grunule“. Alaj-čauš Bareza-Šore objavio je da je sve spremno za 260. Sinjsku alku.
Prvi alkar bio je Anđelko Vušković. Vidjelo se kako mu je prije nego je krenuo koplje bilo pritisnuto na grudi, a nakon što je pogledao u nebo, jurnuo je trkalištem. Koplje je nataknuo „u jedan“. Nakon njega Janko Kelava; u publici prvo zavlada žamor, ma muk. Zaletio se silovito, a onda se čulo: „U dva!“ — s tribina se začulo oduševljeno „eeeeee“.
— Vidiš, Ante — šapnu Anđelko —, ovo je bilo mirno i tvrdo. Dobro je krenuo.
Nekolicini alkara iza Kelave zadrhtala je ruka; tri koplja prohujaše pored alke. U prvoj trci, kad je Milan Borković „probio sridu“, zapucale su mačkule i zasvirala glazba. Još su Dinarina i Batarelo pogodili „u sridu“. Bareza, na opće čuđenje, „u obruč“.
U kratkoj pauzi Anti je prišla starica iz Garduna s košarom rafiola, nagnula se preko ograde:
— Aj, mali, uzmi, da ti bude sladak dan — reče Anti, koji je sumnjičavo gledao baku, ali kad mu je otac dao mig, uzeo je kolač.
U drugoj utrci Kelava je opet pogodio „u dvojku“, kao da je igrao „na sigurno“. Borković i Dinarina promašuju, Batarelo „u jedan“. Trojica otpadaju. Ante već zna brojiti punte pa ocu kaže da Kelava zasad vodi.
Treća trka donijela je neizvjesnost. Kelava opet pogađa „u dva“, nije pogodio nijednu „sridu“, ali ljudi već počinju komentirati da mu se smiješi pobjeda. Ostalima se punti otimaju: jedinice, nule. Alaj-čauš Bareza kreće zadnji — ako pogodi „sridu“, slijedi pripetavanje. Žamor staje, cvrčci utihnu. Bareza pojuri, a koplje uleti „u dva“.
Na tribinama zavlada euforija — Janko Kelava ispisao je povijest, osvojio je svoju petu Alku. Kotromanovići su pucali od ponosa, gotovo vjerujući da su doprinijeli ovom velikom trenutku.
„Ćaća, to je zbog naših potkova“, kazao je ushićeni mališan iz Potravlja.
Kelava je potom primio srebrni štit, blještav poput vode na suncu. Publika je oduševljeno pljeskala. Mirko je podigao brončanu plaketu; u jednom trenutku ugledao je Antu te mu namignuo sa širokim osmijehom: „Reka san ti!“ — povikao je. No tu slavlju nije bio kraj. Ono se nastavilo u kući Kelavinih u Hrvacama, gdje su bili pozvani Anđelko, Ljubica i Ante. Fešta je potrajala dugo u noć, no Kotromanovići su se uputili kući oko ponoći. Ante je već bio zaspao majci na ramenu. Kelavin rođak Mate prevezao je goste do Potravlja te ih iskrcao nedaleko od kuće.
Noć je bila vedra i prohladna, zvijezde su blještale, a dok su se približavali kućnim vratima, nebom je proletio meteor i ostavio za sobom ogroman trag. Ante se tada već bio poprilično razbudio te je ustrašeno pitao roditelje što je to bilo na nebu.
„To je pala zvizda, Ante. Sad nešto zaželi, možda ti se ispuni želja“, odgovori mu otac.
„Hmmm“, zamumlja Ante, pogleda prema nebu pa ispali: „Želim bit kovač kad odrastem!“
Ljubica i Anđelko iznenađeno se pogledaše, a početno čuđenje uskoro zamijeni smiješak. Ante potom opet spusti glavu na majčino rame i zaspi...
Pedeset godina nakon - u kovačnici Ante Kotromanovića
Prošlo je gotovo pola stoljeća otkako je mali Ante, pod treperavim svjetlom žarulje i uz škripu mijeha, pomagao ocu Anđelku u kovačnici „Biče“. Iako su se svjetla mnogih radionica davno ugasila, u Potravlju se i danas čuje isti ritam — udarci čekića o nakovanj odzvanjaju dvorištem kuće Kotromanovićevih, baš kao i tada. Samo je sada, umjesto dječaka, iza nakovnja muškarac čvrstih ruku i blagih očiju — kovač Ante Kotromanović. Mnoge stvari koje su se tada obavljale ručno danas rade strojevi.
Kovačnica je ista, samo su zidovi ponešto moderniji, a nakovanj još sjajniji od bezbroj udaraca kroz godine.
Danas je Ante jedan od posljednjih pravih dalmatinskih kovača. U svijetu električnih alata, tvorničkih kalupa i internetskih narudžbi on još uvijek radi po starinski: tu su ugljen, čelik i nemjerljivo iskustvo. Njegova je ruka čvrsta i zna gdje treba udariti, a oko mjeri točno „na milimetar“. Da je Ante meštar bez premca, sami smo se uvjerili. Naime, nekih mjesec dana prije Potravlja boravio sam u Jelsi na Hvaru gdje smo uzeli nacrte svićala, metalne konstrukcije koja je služila za osvjetljavanje mora za vrijeme ribolova u vremenima dosta prije nego je električna energija „doplivala“ do naših otoka. Ante je pogledao naš nacrt te je iz prve pristao izraditi taj relikt ribarske povijesti. Upravo će ovo pomagalo koje je služilo dalmatinskim ribarima gotovo pola tisućljeća, sve do 20. stoljeća, biti jedan od glavnih motiva novog nastavka „Pečata od vrimena“.
„Svi misle da je kovač samo snaga. A to je dobrim dijelom i osjećaj“, govori Ante dok postavlja komad čelika na nakovanj. „Ako udariš previše — pukne. Ako udariš premalo — ne drži. Moraš znat slušat metal.“
Danas više nema konja za potkivanje, ali ljudi i dalje dolaze: neki po peke, drugi po gradele, sjekire ili kosire. Najviše, kaže Ante, „po razgovor“. Unatoč svemu, Ante ne zna hoće li tradicija preživjeti. Sin Marko bavi se bravarijom, zna ponešto s metalom, ali ne kuje. „A i kome više triba kovač kad sve imaš u dućanu? Samo što to što kupiš ne traje ni tri dana.“
Otkrio nam je da je najveća peka koju je izradio imala promjer metar i deset.
„Danas sve ide na drveni ugljen. Temperatura ide i do 1200 stupnjeva. Nekad se koristila ručna mijeha (‘mišina’), a danas to radimo na struju, uz ventilator. Naloži se vatra, onda ‘grize’... Sve radim od čelika. Za sušaru, komaštre, lopatice, ožege može i ‘obična’ željezna šipka, ali za kosir, sjekiru, sataru ili motiku mora bit čelik.“
Kaže da bi volio da se pojavi netko mlad, da mu pokaže zanat, makar samo da zna što znači udarac čekića u živo željezo. Ali nije veliki optimist; svima je jasno da su mnoga stara zanimanja na rubu izumiranja.
„Triba i volje i vrimena, a i ljubavi za ovaj posao. Težak je fizički i prilično prljav. Svaki zanat ima svoju čar, ali valja imat strpljenja i ustrajnosti. Meni sad da neko da gradit kuću — ne bi zna odakle počet. A tako je i s kovanjem: tribaš ga zavolit i naučit“, poručuje.
I tako u kovačnici Ante Kotromanovića preživljava tradicijsko zanimanje koje je pred odumiranjem. Nikome više ne trebaju konji i magarci, a sve je manje onih kojima trebaju motike i mašklini. Kako i bi, kad nam polja i osunčane padine brda obrastaju u draču i šikaru. U vremenu optičkog interneta, umjetne inteligencije i globaliziranog gospodarstva rađaju se neka nova djeca čiji će snovi o budućnosti biti prilično drukčiji od našeg Ante...
