Hajduk se pojačava, stiže Dario Marešić, kao velika želja trenera Gonzala Garcije. Hit igrač lige, kako su ga prozvali mediji. Tako se pretposljednjeg dana prijelaznog roka dogodio na Poljudu prelazak Marešića iz Istre, kojeg mediji već krste Hajdukovim transferom sezone i naravno da će Dario biti dočekan na Poljudu kao pojačanje, a ne samo prinova.
A mi ćemo opet, u ovu burovitu dalmatinsku večer, vremeplovom sjećanja i hajdučke nostalgije, ovaj put o obrambenim igračima – bekovima, stoperima i liberima – koji su dolazili na Stari plac i Poljud, ostavljali trag, a neki postajali i velikim Splićanima.
DRAGAN HOLCER 1967.
Veliki igrač i veliko pojačanje, došao iz niškog Radničkog u paketu s Vardićem. Obojica su bili dijelom one velike momčadi bijelih koja je pod vodstvom trenera Slavka Luštice 1971. osvojila prvenstvo nakon 16 sušnih godina i krize rezultata u Hajduku, kada čak nije bilo ni kvalitetnih „tića i rebaca“ iz Omladinske škole. Kasnije je bio i važan funkcioner na Poljudu, uskakao je kad god je Hajduk zvao, u svim kriznim upravljanjima. Na splitskoj Pjaci, točnije na kantunu preko puta nekadašnje Fotomuzikalije, godinama je držao caffe-bar „Bili As“, jedno od kultnih mjesta hajdukologije. Dugo je u njegovu kafiću stajao uokviren originalni dres Pelea, koji je razmijenio na oproštajnoj utakmici najvećeg nogometaša u povijesti, odigranoj u Rio de Janeiru, kada je prekrasan gol na brazilskoj Maracani zabio naš Jurica Jerković.
NIKOLA RADOVIĆ
Bek koji je došao iz Budućnosti 1954., kao prvi nogometaš koji je u Hajduk došao za novac, dobivši tadašnjih 200.000 dinara i dva „veštita“. Da sve bude u stilu velike nogometne zvijezde, Hajduk ga je smjestio u tadašnji hotel Slavija. Sudjelovao je u osvajanju titule 1955. Razvio je veliko prijateljstvo s Bajdom Vukasom, koji mu je nakon povratka iz Bologne 1957. poklonio automobil Lanciju.
S tim automobilom Nikola Radović, zvan Niđo, imao je tešku prometnu nesreću i jedva se probudio iz kome, dok je kraj njega u bolnici stalno bdio hajdukov više od masera Božidar Soldo. Ta prometna nesreća i ozljeda Niđi su prekinule pravu karijeru i vratio se u svoju Podgoricu. Ali ostao je vezan za Split, gdje je rado dolazio, posebno je priman „kod Gage“, tada kultnom mjestu na splitskoj Pjaci.
Kao reprezentativac, osvajač je srebrne olimpijske medalje iz Melbournea 1956. i njegovo ime upisano je na Zapadnoj obali u Splitu.
ALEKSANDAR RISTIĆ 1966.
Doveden iz Sarajeva kao odličan obrambeni igrač, mogao je igrati na desnog i lijevog beka. Došao zajedno s Mušovićem, u tom trenutku najboljim igračem lige, naravno i da taj vrhunski napadač ima društvo i da se lakše snađe u Splitu. Zajedno su s „bijelima“ osvojili i onaj prvi Kup 1967. Kao da sada vidimo naše tadašnje juniore Juru Jerkovića i Ivicu Šurjaka, tada mlade nade, kako stoje pored pehara, davši naslutiti kako stiže „Zlatna generacija“ koja će ispisati najveće stranice „Majstora s mora“. Zanimljivo je i da je Ristić sjedio 1980. na klupi HSV-a, kao pomoćnik Branka Zebeca u onom mitskom četvrtfinalu s Hajdukom.
BORO PRIMORAC 1977.
Stigao kao reprezentativac iz mostarskog Veleža u ljeto 1977., kada je iz Zagreba došao i Drago Rukljač. Morao je najprije u vojsku, tako da je zaigrao tek u ljeto 1978., kada je Ivićev Hajduk uzeo titulu u sezoni 1978./79. Moderan centarhalf kojeg je Ivić itekako koristio i u napadu, a Boro uzvraćao golovima. Kasnije je ponio i kapetansku traku. Tragičar, ali i strijelac u onoj epskoj utakmici s Hamburgerom. „Boro kao Shakespeare“, pisalo se. I danas je aktivan u Hajduku, u Akademiji „Barba Luka Kaliterna“.
ZORAN JELIKIĆ 1981.
Došao kada i Slišković, tog ljeta kad se pod Bićom Mladinićem zamišljao veliki Hajduk. Sastajao se tada i splitski Komitet s točkom dnevnog reda – koliko su dobili Slišković i Jelikić. I nije to palo baš dobro ljutom rivalu „Crvenoj Zvezdi“, pa su mu beogradski turisti na baškovoškoj Bučini, kad je Hajduk gostovao, znali dobacivati: „Imaš pozdrave s Karaburme“, aludirajući na šokantan poraz 4:1 od OFK-a tog ljeta na Poljudu.
Povremeni reprezentativac, bek, stoper i libero, posebno se istaknuo kada su „bijeli“ te sezone eliminirali odlični Stuttgart, a Jelikić se upisao i u strijelce.
JOSIP ČOP 1983.
Hajduk Pere Nadoveze trebao je nakon odlaska Bore Primorca u Francusku pojačati zadnju liniju. Dovedeni su Zdenko Iskra iz ljubljanske „Olimpije“ i Josip Čop iz NK „Zagreb“. Iskra se nije baš naigrao, a Čop je u toj jednoj sezoni ostavio velik trag. Dogurao je i do reprezentacije te išao na Euro France 1984. Tada se govorilo da Hajduk ima najoštriju obranu u Europi: Simović, Cukrov, Miljuš, Rožić i Čop, a oni su samo igrali srcem i znali što je moderan nogomet. Te sezone osvojio se Kup i umalo u polufinalu prošao londonski Tottenham te ušao u finale tada prejakog Kupa UEFA. Kao diplomirani ekonomist kasnije je bio glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora.
JERKO TIPURIĆ
Došao iz NK „Zagreb“, više kao prinova, kasnije se pokazao kao pravo pojačanje. „Sjekirica iz Konjica“, kako su ga prozvali neki novinari, danas bi stvarno bio „hajdučko srce“. Znao je Torcidi u beogradskoj noći otvoriti vrata hotela „Palace“: „Uđite, momci, evo vam sendvič i sok.“
To srce pokazao je i nedavno, kada je dobio priznanje belgijske ministrice prometa, kada je kao vozač školskog autobusa spasio pun autobus djece. Ponio je i na Poljudu kapetansku traku, pa je onako skroman izjavio: „Netko mora momčad odvesti do centra.“
Javi se nekad, Tipura, takve kao ti u Splitu posebno cijenimo.
DRAGI ŠETINOV
Došao iz skopskog Vardara kao stabilan centarhalf. Trener Ivan Vucov koristio ga je i u veznom redu. Baš ga je nedavno spominjao veliki Josip Skoblar, kako ga je, kada se prestrašio Čeh Jiří Jeslínek pa odbio 1991. ići na finale Kupa protiv „Crvene Zvezde“ u Beograd, šest dana nakon junačke pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, stavio u prvih jedanaest. Sjetio se Skoblar da u Splitu ima Šetinova, koji je uskočio u momčad i odigrao maestralno, utkavši sebe u hajdukov ratni trofej.
ZVEZDAN PEJOVIĆ 1988.
Hajduk je tog ljeta htio Dejana Savičevića, čak i nudio najviše od tadašnje „velike četvorke“. Ali nije se moglo. Na kraju, ništa od Savičevića, stigao je Pejović. Hajdukovu „šesticu“, zbog visine, navijači su prozvali Duje i baš ga zavoljeli, a on se borio i davao golove. Više je bio vezni nego obrambeni igrač, ali ne može ovaj vremeplov bez njega. Pamtimo njegov novi Audi 80, tada pravu atrakciju na ulicama Splita.
SAŠA PERŠON 1993.
Došao iz Dinama, prije toga nosio obranu svoje „Rijeke“. S Hajdukom je osvojio titulu 1994., duplu krunu 1995. i bio važna karika u Ligi prvaka, jednom od najvećih klupskih uspjeha.
MIRSAD HIBIĆ 1993.
Kao mlad nogometaš došao je u Split. Puno je dao za hajdukove titule devedesetih. Stup obrane „bijelih“ u Ligi prvaka. Kasnije kapetan reprezentacije Bosne i Hercegovine.
MATO NERETLJAK 2002.
Stigao iz Osijeka i bio tih sezona nositelj obrane Hajduka, osvojivši dvije titule prvaka i Superkup. Mato Neretljak postao je i hrvatski reprezentativac te važna karika „bijelih“ u osvajanju naslova prvaka Hrvatske.
BORIS ŽIVKOVIĆ 2006.
Došao u Hajduk kao već ozbiljan igrač, kapetan Hrvatske nogometne reprezentacije s EURA 2004. Pravo pojačanje u obrani.
MARIO MALOČA 2007.
Došao kao junior ponikao u najvećem rivalu Dinamu. Hajdučko srce koje je zalaganjem i odanošću Hajduku zadobilo ogromne simpatije navijača. Nastupao je i za hrvatsku reprezentaciju i danas je aktivan nogometaš.
Ovdje moramo spomenuti još Milutina Folića, Novaka Tomića, Radu Tošića, Esada Mehmedalića, Gocea Sedloskog…
Svi ovi nogometaši kroz godine su pojačavali hajdukovu zadnju liniju.
Tako su i obrambeni igrači dolazili u Hajduk i ostavili neizbrisiv trag. Neka tako bude i s Dariom Marešićem.
Sretno, Dario, došao si u veliki klub.
