Bijelog dima još nema nad poljudskim uredima, tamo gdje stoluje Hajdukova uprava, da 'Bilom' puku objavi ime novog predsjednika Hajduka. Najavljivan je slavodobitno proslavljeni olimpijac Josip Pavić, ali izgleda ništa od toga, priča je trajala jedan dan. Sve u svemu, 'Bili' puk očekuje kako dalje, ljeto će brzo, prijelazni rok i nova sezona, pa i europske utakmice. Treba stati, pripremiti se i krenuti naprijed, naravno ambiciozno.
Hajduk se zahvalio i Mislavu Karoglanu, korektnom čovjeku i mladom treneru koji je lijepo objašnjavao na pressicama o "osmicama" i "bokovima", ali eto, nije išlo. Ostaje nam zaželjeti mu sriću, pa nam se možda i vrati u neka sretnija vremena.
A mi ćemo malo vremeplovom sjećanja o smjenama trenera, kako je bilo i što su nam te smjene donosile.
Smjena Slavka Luštice 1972.
Slavko Luštica vodio je Hajduk do one slavne i opjevane titule 1971.
U jeku Hrvatskog proljeća, veličanstvenog dočeka, kad je more gorjelo , a "pošćer" iz Malog mista Mirko Vojković predvodio limenu glazbu preko Rive. Hajduk je proslavio titulu legendarnom pobjedom protiv ljubljanske Olimpije na Starom placu. Dok su dupkom pune tribine našeg starog stadiona u bijelim košuljama bile dio jednog srca za našu, dugo čekanu titulu nakon čak 26 godina... i o tome ćemo jedanput.
U novu sezonu 1971./'72. ušlo se ambiciozno, čak je u prijateljskoj utakmici, kao uvertiri u novo prvenstvo u Splitu pobijeđen i veliki Real Madrid s 4:2. Međutim, nije baš išlo, pogotovo pri kraju sezone, Dinamo nas je pobijedio s 5:1, kraj Plinare. Uzbuna se digla, jer je toj utakmici i tom katastrofalnom porazu, prethodila kup utakmica u Ljubljani, kada su bijeli prošli Olimpiju pobjedom od 2:0. Hajduk je odsjeo u Zagrebu, a igrači izašli u tada kultni Gradski podrum na večeru. Oteglo se to i čitavu noć, popilo se. Split se podijelio treba li kazniti igrače ili ne, pogotovo kolovođe Holcera, Hlevnjaka i Džonija. Trebalo je u Banja Luku na utakmicu protiv Borca, a igrači rekli, solidariziramo se s kažnjenima i svi se vraćamo u Split. Sve u svemu, Luštica je smijenjen. "Instaliran" je Tomislav Ivić koji će voditi 'Bijele' preostale dvije prvenstvene utakmice protiv Crvene Zvezde u Beogradu i Vardara u Splitu, te osvojiti Kup kao svoj prvi trofej u "niski bisera" ovog velikog trenera. Golom Ivice Šurjaka u 119. minuti Hajduk je u finalu Kupa svladao Dinamo. No, Ivić nije zadržan na klupi, doveden je Branko Zebec, tada veliko ime koji će na Stari plac uvesti dah zapadnog profesionalizma, pa i onim natpisom kraj terena "Nezaposlenima pristup zabranjen".
Nakon godine Zebeca, predsjednik Tito Kirigin reći će onu povijesnu "Zovite mi Ivana". Tomislav Ivić će onda s onom "zlatnom generacijom" svojih i Bićinih juniora ispisati najljepše i najuspješnije stranice hajdučke priče.
Prva smjena Stanka Poklepovića 1986.
Bila je to ambiciozna europska sezona, goropadni smo bili u Europi, deklasirali francuski Metz, Torino s Brazilcem Juniorom (kada je legendarni slobodnjak zabio Baka Slišković), i Dnjepar.
Nakon mršavih 1:0 protiv belgijskog Waregema u Splitu, išlo se Rijeci u prvenstvu na uvijek nezgodnu Kantridu i izgubilo 3:0. Uprava je smijenila, čak ishitreno, Stanka Poklepovića, a momčad je preuzeo njegov pomoćnik Sergije Krešić.
Ispalo se u ruletu jedanaesteraca u toj noći na sjeveru Europe.
"Ja sam znao da Waregemu u šezdesetoj minuti ulazi Mutombo i redovito zabija, da nisam smijenjen prošli bi ih i bez penala", govorit će godinama kasnije naš dragi i neprežaljeni Špaco.
Smjena Ivana Vucova 1988.
Ta sezona počela se s Ivićem, al on je ubrzo otišao u Porto. Vukli su se stari neriješeni računi i nesuglasice.
Marin Kovačić vodio je bijele u dvije prvenstvene utakmice i onda, kao grom iz vedra neba - Hajduk dovodi stranog trenera, selektora bugarske reprezentacije Ivana Vucova. Sjećam se da sam biciklom išao kupiti novine u Promajnu jer ih je nestalo u Baškoj Vodi, koja li je to mladenačka zanesenost bila. Novi se trener odmah žalio na tjelesnu pripremu igrača i odveo momčad sred jesenje sezone na mini pripreme na Kupres, da bi onda to sve pokvarila zaraza salmonelom.
Karantene, istočni nogometni dril nije baš legao ekipi, pogotovo našem najboljem igraču Aljoši Asanoviću. Slijedili su loši rezultati, pa čak i borba za opstanak. Igrala se utakmica s Budućnosti na Poljudu, a "Đetići" nas pobijedili s 2:1, golovima tada mladog Dejana Savičevića kojeg će istu večer moj ćaća Jure Nikolić dovesti na pregovore s Hajdukovom delegacijom u restoran Arkada, naravno, uz neizbježnog Matu Lončara, tada još u osnivanju. Dejo, kao što znate, ipak nije postao Hajdukovac. Predsjednik Kolja Marasović smijenit će Vucova, na klupu posjesti Peru Nadovezu. Ostalo se u ligi, mada je u par utakmica izgledalo jako gusto i opasnost od ispadanja lebdjela je nad Poljudom.
Druga smjena Stanka Poklepovića 1993.
'Bijeli' su bili prvi prvaci Hrvatske, naravno, kako i priliči velikoj tradiciji. Nova sezona nije baš krenula kako treba, počinjala je dominacija Dinama, tadašnje Croatie. Pred finale kupa naprasno je smijenjen Stanko Poklepović i pomoćnik mu Željko Mijač.
Na klupu su sjeli u tandemu sportski direktor Iko Buljan i Ivan Katalinić, ali je Kate preuzeo trenersku palicu. Igralo se finale kupa i u prvoj utakmici s 4:1 pobijeđena je Croatia, rapsodijom od Igre Mikija Rapaića, Joška Jeličića, Ivice Mornara...
Na uzvratu u Maksimiru osvojen je Kup, a mene je pri povratku primilo u Hajdukov avion te sam svjedočio slavlju 'Bijelih' i pjesmi koju je predvodio tadašnji predsjednik skupštine i gospodin Vinko Cuzzi.
Katalinić će se pokazati kao trofejni trener, osvajač dva prvenstva i Kupa, jedne duple krune i četvrtfinalist Lige prvaka.
Smjena Luke Bonačića i povratak na klupu 1997.
Uložilo se u momčad te godine, čak bih rekao sklepalo, htjelo se. Ivić je postao dopredsjednik zadužen za struku, čak je pred sezonu organizirano predstavljanje na Poljudu. Ivić je izabrao za trenera, do tada uspješnog trenera Varteksa Luku Bonačića. I neka je, naš 'Getanin' Luka je to i zaslužio. Ali nije išlo. Ubrzo će doći do sukoba dva temperamenta i jaka karaktera. Ivić bi iz lože po Mužiniću slao poruke Bonačiću - što će raditi, koga će ubaciti u igru, pa su čak Mužinića, onako u šali, počeli zvati DHL (Dražen hita Luki). Tako je sredinom jeseni smijenjen Bonačić, a na klupu sjeo sam Ivić, doduše za tri prvenstvena kola. A stvarno smo ga voljeli vidjeti na klupi u kravati i onoj njegovoj karakterističnoj toperici, da nas bar podsjeti na naše slavne dane. Pritiskom navijača na klupu je vraćen Luka Bonačić, osvojilo se nije ništa i bila je to tek jedna u nizu, kasnije će se pokazati, neuspješnih sezona.
Eto dragi čitaoci prošetali smo malo kroz vremena prošla, kada su nam smjene trenera nekad donosile, a nekada i ne, bolje dane.
Nadamo se da će ovaj put odluka Nadzornog odbora pozitivno prodrmati Poljud i da će 'Bijeli' u novu sezonu konačno krenuti šampionski.
