Balote, poznate i kao buće, su igra koje se igraju uzduž i poprijeko Dalmacije, a njihova popularnost ostala je gotovo nepromijenjena kroz godine. Ipak, kada su balote u pitanju, tradicija je prema priči naših predaka, da su isključivo rezervirane za muškarce. Našla bi se i pokoja žena s balotama u ruci, među desetak muškaraca, ali da su zog 'preuzele' samo žene, e to je već rijetkost. Ali, ne i na istoku Splita - točnije na Korešnici gdje se svake nedjelje već punih dvanaest, uskoro i trinaest godina okuplja osam žena. Red smija, red veselja, red brontulavanja (op.a. prigovaranja), ali onako pravo ženskog vlada svake nedjelje, na ovom balotaškom zogu (zjogu).
Nije nas puno trebalo nagovarati da jedno sunčano nedjeljno popodne provedemo na zogu s deset dalmatinskih žena, koje su kako smo se i sami uvjerili s jednakom strašću kao i muškarci, valjale, cikavaju i izbijaju. Složile su se jednoglasno - balotanje traži sve. Najprije oko sokolovo, zatim jednako važno mirnu ruku, a kao šećer na kraju razvijenu strategiju.
I dok balotašice nasmijane i zadovoljne uspješno valjaju i izbijaju na zogovima, gospođa Luce Lolić prisjetila se kako su se okupile u društvo balotašica.
- Mi bismo igrale bilo gdje na balote, po šumama ili na vrilu rijeke Žrnovnice, ma svugdje - samo da se igra. Tada su bile drvene balote - priča nam 85-godišnja Luce koja kaže da je još s pokojnim mužem igrala i to gdje god bi se našao ravan teren za zavaljati balote.
Starinske balote su se pravile od drva murve, odnosno česmine iliti hrasta crnike (ovisno o različitim lokacijama diljem Dalmacije), a koje bi se načičkalo ubodenim čavlima, kako bi balota bila teža i čvršća, prisjećaju se naše sugovornice.
Kada se ukazala prilika da zaigraju na pravom zogu u njihovoj Žrnovnici ( Korešnici) odmah su zasukale rukave. Teren su očistile, renovirale uz pomoć muških ruku i danas se, s razlogom, ponose zogom koji je njihova obavezna nedjeljna štacija. Ekipa je sve godine ista - Luce Lolić, Gordana Stipanović, Ljube Mihanović, Ivanka Barbarić, Ane Radica, Dobre Kovačević, Draga Marin i Ivka Ugrin. Ponekad nam se priključi i Marin Kovačević.
- Samo jedna od nas nije udovica - kroz smijeh će vesela ekipa s Korešnice, dodajući kako se zimi nalaze oko 15 sati, a ljeti oko 17, 18 sati kada padne sunce, ali da znaju staviti kape i debele jakne pa zaigrati. Otkrile su nam da prvi put kad zaigraš balote da jednostavno to zavoliš i nema dalje.
A ekipe? Znaju li se unaprijed ili je fair play?
- Najprije se baca bulin i onda 'ko bliže bulinu i on bira. Svatko baca jednu balotu do bulina i dvije najbliže biraju. Naravno, ona bliža bulinu prva bira. Ne bira se pritom tko ti je draži, nego tko bolje igra. Ponekad jedna partija traje i dva sata , teško zaigramo dvi partije u jednoj nedjelji.
Borimo se, ali bude nam odlično. Znamo se počastiti pizzom, soparnik, ako je nekome rođendan, imendan ili je netko dobio unuka/unučicu ili praunuka/praunučicu, pa se onda častimo. Imamo svak svoje balote. Ponekad za dvije nedilje dobiješ, a ponekad dvije izgubiš. Nikad se to ne zna, a ponekad ima ljutnje.
Kad bi se igralo za nešto, čak bi se počepušale - kazuju, a nakon toga je gromoglasan smijeh na zogu.
Kako se dogovarate za termin u kojem se okupljate kad nemate pametne telefone?
- U ljetne mjesece to je uvijek oko 17 sati, a kad uhvati jesen i zima onda znamo početi u 14 sati. To je nepisano pravilo, ali imamo fiksne telefone. Jedna drugu zovemo, tomu smo mi vjerne. Ali, i bez telefona znamo u koliko sati i da je svaka nedjelja naša. Jedino nas kiša može spriječiti da se okupimo - iskreno će osmeročlana ekipa na zogu uz publiku koja ih je došla bordit.
Na kraju dana, važno je shvatiti da nije presudno tko je odnio pobjedu u balotama. Ono što zaista vrijedi jest to da igranje balota za ovu osmeročlanu ekipu s Korešnice donosi veselje, smijeh i jedinstvo među ljudima. Upravo takvo druženje i zajedničko uživanje u igri su ključ za ugodan i ispunjen život.
S osmijehom su nas ispratile do sljedećeg susreta na zogu gdje vlada vesele, osmijeh i fair play.
