Danas je 113. rođendan Hajduka. Velik je to dan kada slavi Hrvatski nogometni klub Hajduk, dite puka, i više od kluba. Kako kaže inženjer Duje i Meštar u legendarnoj seriji Velo misto:
"Krepat moredu svi kralji i carevi, ma Ajduk će ostat"...
Hajduk smo svi, on je satkan od naših odrastanja, života, uspomena, kako kaže pisma "Rodila nas mater kraj Staroga placa, odmah su nas tamo motali u bilo...", kako glasi kultna pjesma.
Prilika je danas na Hajdukov rođendan sjetit pokoje priče u toj nepresušnoj hajdukologiji sjećanja.
Godine 1986. Hajduk je slavio svoj 75. rođendan, pisalo se dijamantni. Momčad se koji mjesec ranije fotografirala u replikama starih dresova od osnivanja za kalendar. Naš tadašnji trener, sada nažalost pokojni, ali voljeni Špaco Poklepović pozirao je s Napoleonovim šeširom na glavi. Poruka je bila jasna i sve je bilo podređeno jednom cilju. Hajduk se te godine morao okititi europskim naslovom, osvajanjem Kupa UEFA
Proslava rođendana je bila u teatru i glavni moto je bio- "Vrime je za evropski trofej".
Da vratimo za sve one St-Etienne, PSV-e, Hamburgere, Valencije, Tottenhame... i tko bi ih više znao i nabrajao, kad je uvijek falio gol za prolaz u vremeplovu tuge, ali i ponosa inficiranog hajdukovca.
Tadašnja TV Zagreb emitirala je i posebnu emisiju iz Bijelog salona u udarnom subotnjem večernjem terminu. Otac mi je govorio " Kad smo slavili 60. rođendan, osvojili smo i povijesnu titulu 1971. godine."
Udario je štivo o velikoj momčadi Slavka Luštice Žige, Vukčevića, Holcera, Hlevnjaka, Jerkovića i povijesnog dočeka na Rivi, "kad je more gorilo".
Impozantna je bila momčad toga proljeća 1986.: Varvodić, Vulić, Gudelj, Asanović , Vujovići, Deverić i Baka Slišković...
U prvenstvu smo bili sigurni treći, četvrti, tako da su sve snage i ambicije bačene na Europu. Te smo sezone u tom natjecanju tadašnjeg Kupa UEFA eliminirali francuski Metz, Torino i Dnjepr i to u strašnoj utakmici Ivana Gudelja na potpuno blatnjavom Poljudu.
I došao je taj Waregem u četvrtfinalu. Srednji belgijski klub iz malog grada, slabiji od svih europskih momčadi koje smo goropadno eliminirali te jeseni. Dovoljno da Split i Dalmacija polude i već vide Hajduka u polufinalu. Tog 5. ožujka 1986. već od podneva Riva je bila puna. Sjećam se kako sam bio ponosan kad su me cure iz razreda vidjele kako nosim veliku Bokinu zastavu Hajduka preko grada i kao da ću i ja eto biti dio našeg velikog trijumfa.
Sjever je bio krcat kao i ostatak stadiona, bijele trake visjele su s poljudskog krova, a Armando je megafonom vodio dugo pripremano navijanje i koreografiju. Hajduk je poveo i pobijedio 1:0 golom Zlatka Vujovića. Ni malo ni puno, jer tada je domaći teren značio puno više. Išlo se na uzvrat u Belgiju optimistično i hajdučki. Ali nevolja nas zadesi. Nakon prvenstvenog poraza u Rijeci između dva Waregema, uprava je smijenila trenera Stanka Poklepovića, nezasluženo i ishitreno.
Momčad je preuzeo tadašnji Poklepovićev pomoćnik Sergije Krešić. Išlo se u Waregem, a ja sam štedio novce da sa svojom Torcidom Toć, nakon europske pobjede i prolaza odem u Zagreb, gdje ćemo u prvenstvenoj utakmici protiv Dinama dočekati Bijele i proslaviti prolaz u polufinale.
To je trebalo biti moje prvo gostovanje.
Dok sam gledao TV prijenos iz Waregema, maštao sam i već vidio sebe petnaestogodišnjaka u kupeu na putu prema Maksimiru. Igrala se 60. minuta u toj prohladnoj, već skoro proljetnoj noći, kad je za Belgijance ušao Brazilac Mutombo i pokopao nade sviju nas, izjednačivši iz nekog odbijanca našu prednost iz Splita.
"Vidite, ja sam znao da Mutombo ulazi u šezdesetoj minuti i redovito zabija, nisam trebao biti smijenjen. Da sam bio tamo, prošli bismo ih", govorio je godinama kasnije časna starina Špaco Poklepović... Fališ legendo!
Waregem je prošao na jedanaesterce 6:4, a mi smo oprostili stativu Baki Sliškoviću i oprostili se od daljnjeg natjecanja te sezone u Europi.
Neslavno je propalo moje prvo gostovanje, hvala Bogu, bilo ih je kasnije.
Tog ljeta otišli su u Francusku: Baka, Zlatko i Zoran, a nekako su i završili moje "dječaštvo" i snovi o europskoj tituli . Ali eto, sada je novo doba, kako kaže pisma - "opet grmi poljudska ljepotica".
Neka nova dica, a i mi stariji, sanjaju opet i neka se sanja. Ovaj put realnije - i bit će titula.
Hajduk je tako satkan od snova i uspomena i ne dajmo ih nikome.
Sretan ti rođendan, ljubavi najveća naših života!
