NASTAVAK PRVOG DIJELA (VEĆINA FOTOGRAFIJA JE PRI DNU TEKSTA):
Jerko je još jednom stisnuo Ivota za rame, kao da želi utisnuti sreću u njegovo kosturasto tijelo, pa ga blago gurnuo naprijed.
– Homo, Škarpune, – reče tiše nego obično. – Nemoj da sardela čeko.
Spustili su se makadamskom stazom prema Palinici. Noć je već bila crna, samo je negdje iza grebena tinjalo zadnji trag svjetla daleko iza Vidove Gore. U uvali je more bilo glatko kao ulje; na sikama su se nazirale sjene ljudi koje je stvarala vatra.
Na kamenim pločama iznad mora, oko ognjišta skupljenog od već pocrnjelog kamenja, sjedila je cijela družina. Miris pečene ribe i dima česmine miješao se s mirisom mora. Leut s tratom lagano se ljuljao na sidru blizu obale; na njeogovom pramcu već je stajala uredno složena mreža – debele uze, plovci, olova. Malo dalje, vezan za drugu stinu, stajao je sinjol, mali brod koji će biti komunikacija između leuta i svićarice. Na trećem vezu, stajala je svićarica – gajeta s crnim pramcem, niska nad morem, kao mačka spremna na skok.
Na sikama se okupilo šaroliko društvo. Bili su to mahom šutljivi težaci, dvojica mladih koji će vući uze, jedan stariji ribar s kronično promuklim glasom, Tomo Radovani Šare – čovjek od sinjola – i još nekoliko ljudi što su danju obrađivali vinograde, a noću postajali ribari. Ovo je bila družina od šesnaest duša, sabrana za jednu noć i za jedan ulov.
– Evo i našega molega od sriće! – dobaci netko čim je ugledao Ivota.
– Hod, pust’te molega, – preduhitri ih Jerko. – Sed Škarpune, izij čagod, poslin ćemo o obavezama.
Nekoliko kilograma komarči iz jučerašnjeg lova – završilo je na gradelama. Vino je kružilo od ruke do ruke, pilo se iz damijone. Jerko je stajao sa strane, podbočen, i bacao bi pogled na svaku ruku koja je prihvatila bukaru.
– Još jedon guc, onda basta, – reče strogo. – Ni večeras fešta, nego teški lavur. Ko hoće pit, neka pije sutra ča hoće i koliko hoće.
– Ala, parune, – pokuša Tomo. – Malo da se čovik opusti.
– Ako te jo pustin, Šare, – odvrati Jerko. – To mu je dosta za večeras.
Smijeh je kratko prohujao valom, ali se brzo stišao. Svi su osjećali da večeras nije običan izlazak na more.
- Naš otok broji oko 20 mijorih duš, ali jo mislin da se malo ko veseli ribašćini kako nos 16 ovode - "ispali" Pero.
- Znon jo ča tebe raduje. Fabrika sardinih ti je obećala lipu kintu za svako kilo, - odvrati mu Jerko, jedući posljednji komad komarče koji je ostao.
- Nego ča ću. Dabogda sadele bilo ko vina. Imo ga svaka kuća da judi ne znodu di ćedu s njin. Čudo, kako se vrimena izokrenedu u par godišć, - zabrinuto će Pero.
- To je i bilo za očekivot. Je ti znoš Pero da je pod lozon ovo godišće 5 mijorih hektarih na našemu Foru. Pa ko to more lavurat, otok ima 20 mijorih svita?, upita Jerko.
- Stroh me da ova obilašćina s vinon i lozon neće još dugo, odgovori zabrinuti Pero.
U to vrijeme Ivo je jeo komarču, ali svaki gutljaj mu je bio težak. U glavi su mu neprestano odzvanjale riječi nepoznate žene. Smotuljak s garburom, čvrst i težak, bio mu je u unutarnjem džepu košulje. Svaki put kad bi se naslonio, ćutio je kako mu pritišće rebro. Šutio je i gutao "knedle" zajedno s ribom. Kad je "dokrajčio" komarču i popio gutljaj crnog vina, Jerko se uspravi.
– Dobro, judi, sad slušojte.
Glas mu se vidno uozbiljio. – Na svićaricu gredu Pero, Andro i naš Škarpun. Na sinjol jo, Tomo i barba Jure. Svi drugi na levut. Znote svak svoja posla, ni potriba da von jo sad ponavijen. Somo jedna stvor: večeras ni mista za gluposti. Svaki falimenat more non učinit šćetu za cilo lito. Kapite?
– Kapimo, parune, – odjeknuo je zbor.
Pero je preko ruke stavio svoj svoj salunić – debelo sukneno odijelo koje će ga štitit od vrućine vatre. Bilo je teško i nadimljeno, s pokojom rupicom od ranijih bliskih kontakata s vatrom. Kad ga je nadijenuo, izgledao je dvaput širi.
– Jo ću sad k ognju, – reče, uzimajući žar u željeznu posudu nakon čega se popeo na svićaricu. Ivo je pratio svaki njegov pokret. Pero je žar položio na rešetkasto svićalo na pramcu svićarice, dodao nekoliko komada borove luči. Nad svićalom se prvo sramežljivo pojavio bijeli dim, a onda je planuo žuto-narančasti plamen koji je obasjao njih trojicu.
– Ala, Škarpune, – reče tiho. – Dobro pogledoj. Ovo ti je sarce i duša naše ribašćine. Ovin ogonj je tako lip da bi ga mogo gledot cilu noć. Tako će zavest i sardele, somo njima se ne piše dobro.
– Znon, – promuca Ivo, pipajući džep u kojem je bila garbura.
Andro je gurnuo svićaricu od stine, naslonio vesla na jaram i zauzeo svoje mjesto. Šake kao lopate obuhvatile su vesla s lakoćom kao da drži grančice.
– Ala, moli, – dobacio je Ivotu. – Nis mi večeras ništo od ričih, ali to mi se sviđo. Ni vrag da si se prenu? Pazi na svako darvo, pazi na svaki skons. Kad nos vižito sardela bud’ tiši nego sad.
– Jo se ne čujen, jo se ne čujen, – prisjetio se Ivo Jerkovih riječi i sam za sebe ih ponovio, gotovo kao molitvu.
Svićarica se lagano odvojila od pošte. Na sikama je ostala tek mala vatra i sjene ljudi koji su sjedili, neki već s prebačenim suknencima preko ramena. Malo dalje, sinjol s Jerkom, Tomom i barburom Juretom stidljivo je pratio
svićaricu.
Na svićarici
More je bilo crno, na vedrom nebu blisatale su zvijezde, a svako toliko nebom je prošarao veliki trag „zvijezde padalice“ preko pola neba. Bile su to suze sv. Lovre, odnosno Perzeidi. Plamen na svićalu je titrao na laganom burinu, ali Pero ga je držao mirnim, kao da rukom smiruje živo biće.
– Andro, darži ga malo veće u bondu, – zamoli Pero svog šijavca. – Da mi dim ne gre u oči.
Ivo je klečao kraj jarma i pripremao borovinu koja će uskoro u vatru. Cjepanice, dužine do pola metra, bile su složene kao cigle – da ne šuškaju, da ih ruka u mraku nađe naslijepo. Svaki komad koji je dotakao imao je miris smole i bračkog sunca pod kojim je rastao.
Pero je s vremena na vrijeme pogledavao gore, u nebo, tražeći njemu dobro znana zviježđa. Neka mala zvijezda, jedva vidljiva, točno iznad grebena, bila mu je orijentir za položaj prema poziciji koju je tražio. Povremeno bi se nagnuo preko svićala, zaklonio oči rukom da nadvlada blještavilo, i protegnuo pogled u crnu daljinu. Nakon nekog vremena, izvukao je iz broda tanku tunju na čijem je kraju bio kamen, dobrano premmazan paklinom da ribi bude što slabije uočljiv. Pustio ga je u more, "osluškujući" morsko dno kroz konop.
– Ča sad činite? – šapne Ivo.
– Slušon dno, moli, – reče Pero. – Kad se stina vuče po žolu, drugačije čini nego po sikima ili po trovi. Sardela ti voli svoje, kako i judi. Niko misto joj je draže, od drugega biži.
Nekoliko puta su se zaustavili. Pero bi obnovio vatru, dodao borovine, protresao žar posebnom kukom.
– Ala, Škarpune, dodoj bokun luča, ali bez klaponja, – reče Pero nakon prve ure na moru.
Ivo je oprezno uzeo dvije cjepanice, pritisnuo ih uza prsa da ne udare jedna o drugu i polako ih položio na rub svićala. Borova smola odmah bi se topila od vrućine, plamen se u početku naglo razbuktao, pa se postupno smirivao.
Oko svjetla su se skupljali "oblaci" kukaca. Leptirice, mušice, komarci – cijela mala vojska letećih beštijica koje je opako privlačila vatra. Oni nesretniji padali su na ravno u vatru, trenutačno se pretvarajući tek u crne točkice. Pod vatrom, na površini mora, pojavile su se prve ribe, no ne one koje su se čekale. Bile su to iglice čija je kretnja tankih tijela bila „cik-cak“, tanke ribe su gutale sve što je padalo pod plamenom.
– Eto, priroda nikad ne zakože, – tiho će Pero. – Uvik parvo dojdedu mušice, onda jaglice. Ako bude sriće, doć će i krajica – naša sardela.
Vrijeme je prolazilo. Ivo je izgubio bilo kakav osjećaj o dijelu noći, držao ga je adrenalin. U zraku nije bilo ni daška burina ovaj put, vrijeme im je išlo na ruku. U mrkloj noći, poput magličastog kruga, u daljini razaznavala tek pokoja svićarica druge družine. Jerko i njegova družina su se na sinjolu držali na pristojnoj udaljenosti, da ne straši ribu.
– Drž se malo veće prema Broču, Andro, – reče Pero nakon dužeg promatranja tunje. – Dno non se diže, vajo blizu šljunka.
– Ti nojboje znoš, – promrmlja Andro i jedva osjetno promijeni pravac.
- Jo znon čagod, ali ovo je Božji parst koji nos vodi do ribe, Andro. On nojboje zno, izlamenuj se kad moreš govorit takove besmislice, - strogo odgovori Pero.
Mulac Ivo nije puno mario za razgovore njegovih kompanjona, bio je potpuno koncentriran na pojavu srdele. Osjećao je kako mu srce udara sve brže. Iako se radilo o grumenčiću, imao je osjećaj da se garbura u njegovom džepu pretvara u težak kamen. Sjetio se onih riječi: „To će toliko povećat ogonj da će zasvitlit cili For.“ U glavi mu se stvorila slika: svjetlost se udvostručila, sardela koja se skuplja u rekordnim količinama , Andro diže ruke prema nebu od sreće, Pero mu govori: „Moli, ti si provi junok naše družine“. Ali stvarnost je bila kudikamo drugačija. Pero još nije bio zadovoljan. Nekoliko puta je pogledao u more i odmahnuo glavom.
– Malo je, – mrmljao bi. – Još malo ćemo pričekot.
Riba dolazi
U jednom trenutku se iz grobne tišine pojavi jedva primjetan zvuk. Toliko slab da ga je samo Perotovo uho moglo čuti. Površina mora bila je poput ulja, ali Pero je vidio mjehurić koji se digao, pa drugi, treći.
– Slušoj, moli, – šapne mu Pero. – Čuješ? To ti se riba kupi u dubini.
Nakon par minuta, na samom rubu svjetlosti, na moru je bljesnula mala srebrna točkica. Pa druga. Kao da je netko bacio u more šaku zdrobljenog stakla.
– Isplivola je lustra, – reče Pero, i glas mu je dobio onu napetu boju koju Ivo još nije čuo. – Počela je dolazit.
Andro je prestao i disati. Vesla su samo lagano drhtala u njegovim rukama.
– Od sad, Škarpune, – šapnu, okrenuvši se polako prema Ivi – ne postojiš. Ti si somo ruka koja dodoje borovinu. Nanci rič.
Ivo je kimnuo glavom. Srdela se sve vidljivije vrtjela pod brodom. Sitna, brza, pojavljivala se pri površini mora kao trepereća magla srebra. Tu i tamo bi koja izletjela na površinu, okrenula bijeli trbuh prema nebu i odmah nestala.
Pero je počeo tiho mrmljati svoje molitve.
– Sveta Marijo, Majko Božja… sveti Mikula putniče… – disao je duboko. – Doj non ribe, koliko je potriba… da judi budu sritni na Velu Gospu.
Nekoliko puta je provukao ruku kroz dim, dlanom lagano mašući iznad plamena, kao da dirigira. Pogled mu je stalno skakao od mora do zvijezda, od tunje do horizonta. To nije više bilo samo ribarstvo; to je bila borba velikog iskutva, instinkta i vjere protiv ćudi jedne male ribe.
Prošlo je pola sata otkad se sardela pojavila. Pod svićalom je vrvilo, ali Pero je i dalje kiselo mrštio čelo.
- More to još boje, – šapnuo je, više sebi nego drugima. – Za ulov kakov non je potriba… još malo. Andro je tiho zakolutao očima.
– A judi bidu rekli da je cili Jadran pod non, – promrmlja.
– Judi ne znodu brojit ribu u mroku, – odvrati Pero. – Jo moran boje znat.
Ivo je osjetio kako mu se u grudima miješa strah i hrabrost. Vidio je ribu – za njegove dječačke pojmove, more je bilo puno, dok se Pero žalio da treba još pričekati. U glavi mu je opet odjeknulo: „To će toliko povećat ogonj da će zasvitlit cili For. A onda će vam doć čudo sardele…“ Ako sad krene realizirati svoj plan, mislila je njegova dječačka logika, svi će uskoro slaviti. Jerko će moći kupiti onaj feral na garburu o kojem su danima pričali. Tvornica će biti puna njihovih srdela, sardine iz Vrboske putovat će do Beča, Trsta, Bog zna gdje. Ivo je čekao napet kao puška, kao da čeka neki znak s neba.
– Škarpune, – šapnu Pero vrlo nakon još nekoliko minuta. – Doj još bokun luča. Pomalo, da ne strašimo ribu.
To je bio taj trenutak!
Garbura
Ivo je ustao, koljena su mu se blago tresla. U desnu ruku uzeo je dvije deblje cjepanice borovine. Lijevom je opipao džep košulje; vrećica s garburom bila je tamo, vezana konopčićem. Andro je gledao prema moru, nije ga pratio. Pero je očima pratio plamen, spreman prihvatiti drvo. Ivo je prišao svićalu. Najprije je spustio borovinu na rub, kako ga je Pero naučio – bez udarca, samo položio. Plamen je odmah liznuo nove komade. U isti čas, gotovo u istom pokretu, izvadio je iz unutarnjeg džepa tkanenu vrećicu, stisnuo je u šaci i bez imalo zadrške mahnuo prema plamenu, kako mu je rekla žena.
Potpuno je pogrešno vjerovao da garbura gori i da će planuti kada dotakne vatru. Ali ruka mu je bila nesigurna, plamen je bio jači nego što je mislio, te je instinktivno povukao zglob malo u stranu.
Vrećica je prohujala preko svićala, dotaknula rub rub raštila i pala ravno u more, tik ispod svićala.
Vrijeme kao da je stalo. Pero je instinktivno digao ruku, pokušavši spriječiti da njemu nepoznati predmet pogodi svićalo, ali bilo je prekasno. Trenutak je nastupila potpuna tišina. Onda je ispod svićarice nešto zacijektalo, zahučalo, kao da je more proključalo. Garbura – karbid – u dodiru s morskom vodom počela je divlje pjeniti. Vrećica nije odmah potonula nego se neko vrijeem zadržavala na površini, a iz nje je izbijao bijeli, mliječni oblak mjehurića, šireći se na sve strane.
– Ferma! Ča to činiš?! – zaprepašteno viknu vidno uzrujani Pero.
More se na tom mjestu zapjenilo, voda se zamućivala u neprirodnu, mliječno-sivu nijansu. Plamen svićala na trenutak je zadrhtao zbog plinova koji su se penjali.
Srdela je nestala gotovo u trenu, povukla se u sigurne dubine. Ono što je maloprije bilo puno života, postalo je prazno more. Pero je zagrabio Ivotovu ruku toliko snažno da je maloga zaboljelo.
– Ča si to napravi, Škarpune?!, - vikao je sada već zaprepašteni Pero.
Andro je prestao veslati, ukočio se. Nije se ni snašao od svega što se dogodilo.
– Ni je već, – rekao je Pero polako, kao presudu. – Išla je ća.
U sljedećem trenu Andro je ispustio veslo i bacio se prema Ivi.
– Ubit ću te! – zaurla, šake mu se stisnuše u čvorove. – Mulcu glupi! Pribit ću te sad i hitit u more! Svićarica se opasno zaljuljala. Veslo mu je gotovo ispalo iz ruku. Pero je, i dalje držeći Ivotovu ruku, drugom se svom snagom naslonio na Andru.
– Ferma, Andro! Fermoj, čoviče! – viknuo je, glas mu je napokon planuo. – Nećeš nikoga hitit u more!
Andro je disao poput vola. Lice mu je bilo napeto, oči izbuljene. Na trenutak je izgledalo da će se ipak otrgnuti.
Onda je opazio kako Ivo drhti, kako mu se lice izobličilo, a suze već teku niz obraze.
– Jo… – jecao je mali. – Jo san somo iti… pomoć… iti son… da imomo… veće…
Pero ga je naglo povukao prema sebi i posjeo na klupu, gotovo ga zalijepivši uza salunić.
– Sed’ tote i ne mič’ se, – reče oštro. – I muč dok ti ne rečemo da govoriš.
Sinjol i povratak
Ribari sa sinjola, koji su se držali sa strane, čuli su komešanje i viku na svićalu. Jerko se odmah uspravio. – Tomo, vesloj tamo! – zapovjedi. – Nešto ni u redu. Sinjol je u par dugih zaveslaja došao bliže. Jerko je ugledao svićaricu kako stoji na istom mjestu, plamen je gorio, ali vidjelo se da je nešto krenulo po zlu.
– Ča je bilo?! – doviknuo je, glas mu se prerezao kroz noć. Andro se nagnuo preko boka i zaurlao nazad, sav bijesan:
– Gotovo je! Moli idiot je potiro svu ribu! Hiti je ništo u more! Jerko je osjetio kako mu se želudac steže. Pogledao je u mrak, u more pod svićaricom – tamo nije bilo ni najmanjeg pomala ribe.
– Koliko je urih? – upita Tomu.
– Biće već dobro iza pol noći, parune, – odgovori Tomo. – Ako sad portimo iznova, ćapat će nas don.
Jerko je kratko zašutio. Nije postavljao nikakva pitanja, odmah mu je sve bilo jasno. Ivo je napravio veliku glupost i ribe više nema. U glavi je gledao brojke: borovina dvije trećine potrošena, ljudi umorni i razočarani, a noć više nije mlada. Za njega nije bilo puno dvojbe, brzo se „presjekao“:
– Dosta je, – reče napokon, teško. – Vraćamo se. Neću tratit još borovine za ništa. Nimo se već čo sposit.
Okrenuo se prema svićarici.
– Pero, izgos’ svićalo! – viknu. – Gre se doma.
Pero je duboko uzdahnuo. Kao da mu je netko rekao da ugasi srce.
– Bog nek non oprosti, – promrmlja, pa počeo razmicati borovinu, gušeći plamen. Ostala je samo mala žeravica koju je špicom željezne kuke razbacao u more. Mrak ih je progutao skoro u trenutku, samo su zvijezde ostale.
Svićarica je krenula natrag prema pošti. Andro je veslao kratkim, ljutim zaveslajima. Ivo je sjedio stisnut, suze su mu neprestano tekle, ali više nije imao glasa ni za jecaj. Pero je šutio, oči su mu bile spuštene, ali u njima nije bilo mržnje, nego neka duboka, umorna tuga.
Tek kad su se malo odmakli od mjesta gdje je nestala riba, Pero je progovorio.
– Dobro, moli, sad ćeš mi reć ča si to hiti u more. Ali pomalo, sve redon – reče, pokušavajući smiriti glas.
Ivo je gutao „knedle“.
– Jo… – počeo je, ali glas mu je zapinjao. – Jo san… večeras, dok san vos čeko… dok san bi na brodu… došla je… jedna žena…
– Koja čorna žena? – promrmlja Andro, još uvijek kiptajući.
– Ne znon… – reče Ivo. – Bila je u mroku. Došla je do kraja… rekla mi… da zno koliko non je važna ova noć… i da mi hoće pomoć… Donila mi je ovin… – izvukao je drhtavom rukom iz džepa još jedan manji komadić garbure što je ostao, bljedunjav, kvrgav kamenčić. – Rekla je da je to garbura. Da, kad šijavac počne veslat prema kraju, kad sardela poviri ispod svićala, da hitin ovo na ogonj. Da će ogonj narast… da će zasvitlit cili For. Da će doć toliko sardele… da Varboska nikad ni vidila.
– I ti si joj virovo?! – plane Andro. – I hiti si to priko svićala u more?!
– Rekla je… – Ivo je već grcao – da ne smi niko vidit… da će bit naša tajna… moja i njena… ako izdon… da će bit nesrića… da nećemo ništa ulovit… Jo san iti… svima pomoć… da non bude rekordan ulov… da Jerko more kupit felor… da…
Pero je šutio. Nije bilo teško vidjeti logiku u dječjoj glavi. Pogotovo kad imaš četrnaest godina i čini ti se da jednim potezom možeš promijeniti život.
– Opiš’ mi tu ženu, – reče napokon mirno. – Kolika je, kakova je?
Ivo je stisnuo oči, pokušavajući izvući sliku iz mraka.
– Ne znon… stvarno… Bilo je škuro… somo san vidi da je u čorno… čini mi se da su non vlosi bili upleteni… ali faca… ne mogu… ko da je magla.
– A ime? – upita Pero. – Je li ti se predstavila? Ivo je dugo šutio.
– Ne znon, – napokon reče, sramežljivo. – Ko da je rekla… al san se prestraši… pa san zaboravi. Somo… – oklijevao je – somo se sićon jedne stvori.
– Koje? – oglasi se Andro, glas mu je bio tanji nego inače.
– Ni dobro govorila slovo R, – reče Ivo. – Svaki put bi umisto R ispustila onin nikin čudni glos. Kako da govori „galbula“ umisto garbura. Kapite?
Andro se trznuo kao da ga je netko ubo nožem u rebra. Okrenuo se odjednom prema pramcu, oči su mu se raširile.
– Lucija, – promuklo je izustio, dok su mu se zjenice u očima širile, a obrve podignute.
Pero ga je pogledao.
– Koja Lucija? – upita.
Andro je dišući duboko šutio desetak sekundi. Čeljust mu je bila stisnuta, mišići na vratu napeti.
– Čutin, to more bit jedino ona… – reče napokon, gorko – jedino ona govori galbura jer ne zna reć R.
Glas mu se slomio na pola. – Jo san je… – tražio je riječi, ali nisu dolazile – ostavi na primaliće… bez riči. Ona je… malo… – lupio je prstom u sljepoočnicu, – imo mušice. Otad mi hoće napakostit di god more. Ča misliš, Pero… ko je drugi mogo mulcu uvolit garburu u ruke baš na moju poštu?
Pero je dugo gledao u tamu.
– Ako je to istina, – reče tiho – onda ovo ni somo glupost, nego i zloća. Ali… nećemo noćas sudit. Još non tribujedu glave za pensat. – Neću jo puno pensat, – prosikće Andro. – Noć ću je. Parvo se tornala materi u For, al sad son ču da non je mat pasonega lita naslidila velo stonje u Dol i da su se obe priselile tamo početkon godišća. Noć ću je, i čut će me. Ni ovo parvi put da mi je učinila zlo. Ali je zodnji, Boga mi moga!, izgovori Andro ogorčeno i nastavi veslati prema obali.
Svićarica je utonula u tamu. Samo se lagano čulo šuštanje vesala. Sinjol i svićarica krenuli su prema Palinici; leut je već bio počeo skupljati mrežu s jarbola, suhi i neupotrebljeni.
Na pošti – razočaranje
Na sikama su ljudi poluspavali, umotani u suknence. Vatra jedva da je gorjela. Kad su ugledali svićaricu i sinjol gdje se vraćaju bez ikakvog dogovorenog znaka, svi su se trgnuli – Eno ih, judi, eno ih! Ovo ništo ni kako vajo bit, – prenuo se jedan od težaka. Svićalo je bilo „mrtvo“, a to je bio siguran znak da od ribe neće biti ništa. Na svićarici je vladala ona tvrda tišina koja govori više od riječi. Jerko je prvi iskočio na pramac i dočekao konop.
– Ča je? – upita Marko s obale zabrinuto, bez uobičajene psovke, bez uvoda.
– Ni ničega, – reče Pero. – Svićalo je bilo puno sardele, a onda… dogodilo se ništo neplanski.
- A čo?, upita Marko.
- Mulac je hiti komad garbure u more. Riba je utekla, nimo se čo ovemu dodat, - bio je kratak ljutiti Andro.
Na trenutak se činilo da će Marko eksplodirati. Lice mu se zgrčilo, orlovski nos kao da se još više izoštrio. Onda ga je samo spustio, duboko udahnuo i zatvorio oči.
– Garburu? – ponovi jedan od težaka. – Koju garburu?
– Onu ča se s njon polidu novi felori, – reče Tomo, koji je se već odavno pomirio sa „sudbinom“.
– Pribit ga tribo! – viknu netko iza. – Istrati non je noć! Istrati borovinu!
Nekolicina se pomakla prema Ivotu. Mali je još uvijek bio ukočen, oči pune suza, lice blijedo. Pero je stao ispred njega, raširio salunić kao krila.
– Stan’te! – viknu. – Niko ga neće dirat! Mulac je već dobi svoje. Ostat će mu ova noć u glovi cili život, jo von garantiron. Ni potreba da mu još vi lomite kosti.
– Ali ni kruha od njegovih suz! – dobaci netko.
Jerko podigne glavu.
– To ča se dogodilo, dogodilo se. Sutra ćemo o temu govorit. Sad pojte doma, pojte leć. A ti, Škarpune… – okrenuo se prema Ivi – ujutro parvi dojdi u mene. Bez bižonja, čuješ?
Ivo je kimnuo, jedva.
Pero ga je obuhvatio rukom i povukao sa sika.
– Ala, moli, – tiho će mu. – Ispratit ću te do kuće.
Lucija u Dolu
Već sljedećeg jutra, kad je sunce tek provirilo, Andro je bio na rivi u Vrboskoj. Oči su mu bile natečene od nespavanja, ali odlučne. U ruci je nosio mali zavežljaj – malo kruha, komad sira i sušenog mesa, te svoj austrijski nožić.
– Di ćeš? – upita ga Tomo, koji je nosio vodu iz gustirne.
– U Dol, – kratko odvrati Andro. – Moran noć nikoga.
– Ne misliš valjda tražit onu tvoju… – Tomo ga je značajno pogledao, ali Andro nije odgovorio. Nastavio je koračati prašnjavim makadamom niti ne pozdravljajući prijatelja. Prvo je prošao kroz Vrbanj, a onda je nastavio uzbrdo.
U Dolu je u to vrijeme živjelo skoro tisuću duša. Niz kamenih kuća bio je mahom smješten uz uz usku glavnu seosku ulicu koja je pratila blagi nagib terena. Središnji dio mjesta bila je zapadnije od vrlo dotrajale župne crkve Svetog Mihovila Arhanđela, romanička jednostavna kamena građevina s malim zvonikom na preslicu, oko koje se nedjeljom okupljala cijela zajednica. Zbog njene starosti skupljao se novac za izgradnju nove crkve na istom mjestu. Dol je bio okružen maslinicima, vinogradima i terasastim poljima, te je bilo mirno, ruralno hvarsko mjesto.
Ukidanje vinske klauzule ove godine dovelo je proizvodnju vina na Hvaru, ali i u mnogim krajevima Dalmacije, na svoj vrhunac. Vinogradi su prekrivali ne samo veći dio Starogradskog polja, nego i obronke brda.
Andro je znao gdje da traži Luciju. Ona se odmah nakon njihovog neslavnog razlaza vratila majci, a on je često svraćao u Dol, još od kad su bili mladi par. Kada je stigao do crkve, jedva da se oznojio. Toliko je bio jak da uzbrdicu nije ni „osjetio“.
Stao je u sjeni kestena kraj njene kuće i čekao. Srce mu je tuklo kao nekad, dok su bili skupa, ovoga puta iz sasvim drugog razloga. Nije dugo prošlo kad ju je ugledao. Između dvije kuće, noseći kantu vode, pojavila se vitka figura. Crne pletenice padale su joj niz leđa, obrazi su joj je bilo rumeni, ali je lice bilo drugačije nego ga je pamtio. Oči su joj bile tamne i sjajne.
– Lucija! – viknuo je, glas mu je odjeknuo na daleko. Ona se trgnula, okrenula i u trenu se ukočila.
– Andro! Ča ćeš ti ovod? – rekla je, glas joj je bio drhtav. Gledala ga je nekoliko sekundi u čudu, a onda je nastavila prgavo: – Nimoš ti već čo govorit sa menon.
Andro joj je prišao, stao pred nju, uspravan, ramena napeta.
– GOVOR’! – zaurlao je. – Zoč si ono učinila? Nisi naškodila meni, naškodila si dvodeset judih!
Pokoja nona je radoznalo promatrala scenu sa škura.
Luciji je zadrhtala ruka te spusti kantu.
– Ne znon o čemu govoriš, – reče prvo hladno. – Jo san u kući, lavuron. Nimon jo vrimena za tvoje gluposti.
– Nemoj me pravit budalon! – Andro joj priđe još bliže da je sada mogla osjetiti njegov dah. – Jedino ti ono moreš napravit. Mulcu si uvolila stinje i rekla mu da hiti u svićalo. Radi tebe je mriža bila, radi tebe je petnaste judih sinoć išlo doma bez jedne sardele, svih si učinila blesavima. Radi tebe je Jerko skoro poludi. Je ti se pomroči um, govor', okle ti je to palo napamet?!
Luciji je lice poblijedjelo, ali oči su joj bljesnule.
– Bilo mi je potriba, – prosiktala je. – Isto kako je tebi bilo potriba ostavit me kako pasa isprid kuće, bez jedne riči! Uništi si mi život! Cilo selo upire parst u mene: „Evo one ča je Andro ostavi!“ A ti? Lipo si se pravi da me ni ne poznaješ.
– Znoš ti dobro zoč san te ostavi, – reče Andro, ali glas mu je bio mekši.
– Ne znon! – viknula je, toliko glasno da su se čak i nezainteresirana djeca trgnula. – Nikad mi nis reko! Somo si nesto! Jo san cilo lito mislila da san jo kriva, da san luda, da san gruba, da ništa ne vridin. Je znoš kako je živit s tin?
Oko njih se počinjala skupljati skupina ljudi iz sela. Netko je šapnuo: „Ajme, Lucija i Andro… napokon su se skontrali…“
– Uništi si me, – nastavila je Lucija, oči su joj prosuzile. – Pa san ti odlučila vrotit bokun dežgracije. Kad mi je onin moli reko da gre večeras na svićalo, znala san da si ti na brodu. Eto. Itila san da te niko kazni pri nego ča to Bog napravi!
Andro je stajao, šutio. Gledao ju je u oči dok su mu se miješali svakakvi osjećaji. Dobio je njeno priznanje, ali kao da je na trenutak osjetio samilost radi njenih riječi. Ovakvo što nije očekivao, ali ne s njene strane, nego oko neočekivanih osjećaja koji su mu se upravo pojavili. Naginjao se prema Luciji, kao da želi nešto reći, ali riječi nisu izlazile. Onda je zatvorio oči, obrisao čelo i otresao znoj po kamenu. Duboko je udahnuo i rekao:
– Je ti znoš zoč san te ostavi? – upita, prvi put joj se tiho obraćajući. – Je znoš?
– Ne znon, – reče ona, potpuno zbunjena Andrinin pitanjem. Kao da nije vjerovala što je pita.
– Zoč, Andro? Zoč?
– Za tvoje dobro, – ispali kratko. Opet je nastala tišina, moglo se jasno čuti njihovo gotovo sinkronizirano disanje. Dvije none su se prekrstile, zatečene svime što vide i čuju.
– Ala, rec do kraja, – iscijedi ona kroz zube. – Ala, prid svima, rec, neka svi čujedu zoč si me ostavi?
Andro je prišao sasvim blizu Lucijina uha, toliko da je mogao osjetiti miris njezine kože. Podigao je desnu ruku i dlanom zaklonio svoje usne koje je prislonio na njeno uho. Šapnuo joj dvije, tri rečenice. Nitko od ljudi u blizini nije čuo ništa iako su to žarko željeli. Samo je Lucijino lice, u trenutku, izgubilo boju. Oči su joj se raširile, usne otvorile. Na trenutak je izgledalo kao da neće prodisati. Nisu disale ni bake na prozorima. Čule su se samo lastavice i neumorni cvrčci.
– Andro… šaputala je, gotovo nečujno, i naglo se udaljila korak od njega. Suze su joj lijevale niz obraze, zjenice su bile širom rastvorene. Više je gledala kroz njega nego u samog Andru. Stajali su tako par sekundi, nepomični. Onda se naglo okrenula i potrčala, gotovo posrnula na kantu vode koju je prethodno odložila i otrčala u kuću.
– Lucija! – viknuo je Andro, glas mu se slomio. – Lucija! Nije se okrenula. Zalupila je vratima i zaključala ih. Ljudi su šutjeli par trenutaka, a onda je netko tiho rekao:
– Uvik je između njih bilo vatre.
Andro je stajao sam, široka ramena su mu se počela tresti. Gledao je u pročelje Lucijine kuće i u glavi „odvrtio“ svih lijepih i ružnih trenutaka koje su proživjeli. Bez obzira na sav jad koji je osjećao, u dubini duše počeo mu se vraćati mir. Iako to nije planirao, Luciju je suočio s onime što je davno trebao učiniti – suočio je ju se s istinom.
Velika Gospa u Vrboskoj i Jelsi
Dva dana poslije bio je blagdan Vele Gospe. Zvona u Vrboskoj zazvonila su jače nego inače. Sve ispred crkve Sv. Marije od Milosrđa bilo je puno, kako i priliči na ovaj veliki blagdan. Mještani su dobro znali da je ova crkva- tvrđava posebna i u europskim okvirima.
Kao i svake godine, Jerko je sa suprugom otišao u Jelsu koja je danas slavila svoj dan. Marija je bila Jelšanka i nakon mise odlazili su na ručak kod njenih roditelja. U Jelsu su poveli Ivota, želio li je s njima poći na misu. Ispred crkve Uznesenja Marijana sve je vrvjelo od ljudi. Žene su bile u najskupljima haljinama, muškarci u svojim najboljim košuljama, djeca u svečanim robama.
Ivo je stajao uz zid crkve, među ostalom mlađarijom. Pogled mu je povremeno bježao prema vratima; imao je dojam da ga mnogi za vrijeme mise pogledavaju. Neki jesu – bilo je onih koji su mu dobacili: „Evo onega ča je ribu potiro“. Ali bilo je i onih koji su samo klimnuli glavom, kao da žele reći: „Svaki je mulac bar jedon put napravi glupost.“ Pjevalo se, molilo, a more je tiho udaralo u obalu. Ivo je hodao u procesiji, oči su mu bile prikovane za okićen kip; a u sebi je neprestano ponavljao:
- Gospe, doj mi da popravin ono ča san pokvori… somo još jednu šansu…
Nakon procesije ljudi su se vraćali kućama, a Jerko, Marija i Ivo krenuli su kod obitelji Huljić. Netko je na stolu imao pašticadu, netko brujet od najbolje ribe, a nije nedostajalo ni kvalitetnog vina. Bilo da se radi o sirotinji ili kapitalistu, ručak je toga dana morao biti svečaniji nego inače, uz razgovore o godini, polju, politici, ribolovu i rodbini. Kao i svaki blagdanski ručak, završavao je slatkim - pašuratima ili suhim kolačima. A onda, popodne sve opet utihne. Vrućina i blagdanski ručak su učinili svoje, valjalo je "ubit oko" prije večernjeg povratka života na ulice. Jerko je zbog Marije satima morao slušati što bi sve morao učiniti da bi ribilov bio produktivniji, a Ivo je uživao u kući starog Huljića jer je bila prepuna predmeta skoro sa svih kontinenata. Iskusni pomorac oplovio je cijelu kuglu Zemaljsku, donoseći na Hvar čudesa koja lokalni ljudi nikada nisu čuli ni vidjeli. Ivo je imao stotine pitanja i upijao je svaku riječ koju mu je kazivao stari "morski vuk". U kasnim popodnevnim satima vratili su se u Vrbosku.
A te večeri nije se život vratio sam na ulice, nego i u Ivota. Nakon dugog vijećanja njegove ribarske družine, a nije odmoglo dobro raspoloženje potpomognutom kojim gutljajem vina više, Jerko mu je priopćio da će biti pozva na sutrašnji novi ribolov. Zaključili su da je bio doveden u zabludu i da mu neće uzeti za zlo pošto su znali koliko se raduje lovu na srdele. Njegovoj sreći nije bilo kraja.
Novi izlazak na more
Sutradan, šestnaestog kolovoza, nebo je bilo još čistije nego zadnjih dana. Negdje tik iznad brda na zapadu, Mjesec je bio tanak. Ribari su ga u ranu večer gledali s mješavinom skepse i nade. – More bit da će non baš mlodi misec donit sriću, – reče Tomo. – Kad san bi moli, stori je uvik govori da je mlodi misec dobar za novi početak. Na pošti Palinica vladala je ista gužva kao i prošli put, ali atmosfera je bila drugačija: više koncentracije, manje šala. Borovina je opet bila složena pod jaram svićarice.
– Ala, Ivo, somo da večeras ne izvučeš iz žepa još čagod „čarobnega“, – reče Andro. – Prigledo san te, znoš. Nis’ ništa doni, a?
– Nison, – ozbiljno reče Ivo, podižući ruke. – Ako lažen, neka mi svićalo na glovu padne.
– Ala, nemoj prizivat nesriću, – odmahnue Andro. – Di ćemo još i tebe gosit.
Svićarica je opet krenula u mrak. Ovog puta, Ivo je znao da neće imati novu priliku ako u bilo kojem pogledu zakaže. Svaki put kad bi Pero rekao „bokun luča“, on bi to učinio polako, bez ijednog zvuka. Pero je opet spuštao škandoj (kamen upleten u mrežu na konopcu), osluškivao dno, gledao zvijezde. Mladi mjesec tek je kratko visio, pa nestao, ostavivši tek nadu u njihovim prsima. Na srdelu se nije čekalo kao prošli put. Nakon manje od ure, isplivala je prva ljuska.
– Evo je, falin te Bože, – tiho će Pero. – Ča bi rekla tvoja „zvir“ od žene, a?
Ivo nije ništa rekao. Samo je stisnuo zube i gledao prema moru. Srdela je ovaj put dolazila u većim valovima. Pod svićalom se vrtjela gusta masa srebrnih tijela, kao da se samo more uvijalo. Kukci su opet opsjedali vatru i Peru, no nije se bunio jer mu je sva koncentracija bila na privlačenje srdele.
– Ovo se čekolo, – reče Pero nakon nekog vremena. Glas mu je bio siguran. – Ovin put je dosta. Andro, pomalo prema pošti. Somo neka je pomalo.
– A Jerko? – upita Andro.
– Vidit će sinjol, – reče Pero i dignu ruku.
Jerko je s udaljenosti već prepoznao znak. Sinjol je odveslao prema leutu.
– Imomo je, – doviknuo je. – Pero govori da je dobra.
Levut se odvezao od pošte, ljudi su se spremili. Pola družine iskrcala se na ploče, kroci su se vezivali oko pasa. Druga polovica družine ostala je na brodu. Kad je svićarica s ribom bila dovoljno blizu obale, leut je prešao iza nje, bacajući mrežu u širokom polukrugu. Plovci su plesali po površini, olova su klizila po dnu. Svićarica je ostala u sredini, kao srce u krugu.
– Ala moji! – zaurla Jerko s maštre na leutu, glas mu je odjeknuo po cijeloj uvali. – Pomalo parva, zatega boje! Parićojte kroke!
Nagnuti naprijed, nogu čvrsto utisnutih u kamen, počeli su potezati mrežu ujednačenim ritmom. Kamen se močio pod njihovim stopalima, ali nitko nije mario. Svićarica je, po Perotovoj uputi, malo po malo zadržavala poziciju u sredini. Andro je veslao samo toliko da održava pramac u pravcu.
– Ala moji, – vikao je Jerko. – Dobro je! – Napetost u užetu govorila je više od riječi. Kad su plovci došli sasvim blizu, kad su olova počela izlaziti iz vode, svi su znali da je riba unutra. Mreža je šuštala, pljusnula je prva sardela koja je ispala preko ruba.
– Skoč’! – viknu netko, i jedan od mlađih ribara skoči u more, da nogama i rukama potjera ribu prema sredini mreže - saku.
Nakratko se činilo kao da se cijelo more pred njihovim nogama pretvorilo u srebrni kotao. Sardele su se uskomešale, nasrtale na mrežu, iskakale na površinu. Mreža se sve više skupljala, sak – vrećasti srednji dio – postajao je teži.
– Pomalo! – vikao je Jerko. – Ne kidot mrižu! Dite mi je to! Napokon je sak izvađen na plićak. Dvojica su ga držala, a treći je s posudama grabio ribu i bacao na leut. Srdele su padale u brod, lupkale po daskama, odskakale i opet se vraćale. Kad su završili, svi su na trenutak samo stajali, dišući teško, gledajući u brod pun ribe.
– Parune ča bis reko, koliko? – upita Tomo, brišući znoj rukavom.
Jerko je pogledao, kratko računao u glavi, po težini broda, po visini hrpe.
– Šest i po kvintolih, nojmanje, – reče napokon. – Večeras smo nadmašili i kvotu za fabriku. Bit će za prodat, bit će za posolit, bit će i za izist.
– I za kupit onin felor, – dobaci netko.
Jerko se samo osmijehnuo.
– Možda već i ovin misec!
Ivo je stajao na leutu, noge su mu se tresle, ali od umora, ne od straha. Pero ga je potapšao po ramenu.
– Vidiš, moli, – reče. – Kad čovik čini po svojon pameti i uz Božji blagoslov, ni mu potriba od nikakovih čarobnih stinčicih.
– Jo san do sve od sebe, – odgovori Ivo.
– Škarpune, skup ribu ako je koja ostala po brodu, – ubaci se Tomo. – Zasluži si, ča je ostalo, tvoje je!
Kao mali od broda, Ivo je imao pravo na svu sardelu koja ostane među rebrima i daskama leuta. Uzeo je koš, sagnuo se i počeo skupljati ribe koje su se zavukle u pukotine. Za starije bi to bio težak posao, ali mulcu to nije bio ni najmanji problem. Kad je završio, koš mu je bio pun. Znao je da će se njegova majka skoro konačno nasmijati.
Velika promjena
Kad su se kasno u noć vratili u Vrbosku, mjesto još nije bilo budno. Vijest o velikom ulovu ujutro se brzo proširila. Neki su došli pomoći oko iskrcavanja, drugi samo gledati. Dio srdele odmah je odvezen u bačvama prema tvornici sardina. Na rivi, kad je riba već bila podijeljena po dogovoru – četrdeset posto otišlo je vlasniku broda i mreže - Jeretu, a ostalo je podijelila družina. Njeni članovi stajali su u polukrugu, umorni, ali vidno zadovoljni.
– Judi, – počeo je Jerko polako. – Ova noć je bila dobra. Bog non je do provo blogo. Sardela je bila dobra, ulovili smo veće nego ča smo se nodali. Ali… – nakratko je zašutio – o ovoj noći ćemo provjat barenke koliko i o onoj
zodnjoj, nesritnoj!
Svi su se pogledali.
– Ne zbog mulca, – reče Jerko. – On se pokajo za svoje grihe. Nego radi ovega ča ću von sad reć.
Nagnuo se naprijed, naslonio ruke na bokove.
– Ovo je bila zodnja noć da je naša svićarica lovila na borovinu.
Tišina. Čak se i more činilo da je zastalo.
– Ča govoriš, Jerko? – prvi progovori Pero. Glas mu je bio tih, oprezan.
– Govorin ono ča san već planira neko vrime, – reče. –Ako hoćemo priživit, moramo hodit naprid. Već san naruči jedon acetilenski felor iz Italije. U Jesi je jedon targovac ča s njima lavuro. Ako Bog do, drugu šetimonu nećemo cipat borovinu!
Pero je šutio, gledao u svoje ruke, izgorjele i pocrnjele od godina održavanja vatre na svićalima. U grudima su mu se sudarali i sjeta i sreća. Sjeta za iskustvom silnih godina nositelja ribarskog svjetla, ali i sreća jer je bio svjestan da će ubuduće biti znatno lakše. Družina je šutjela.
– Jo neću nikad zaboravit miris luči, – reče Andro. – Ni zvuk želize na Škojiću. Ali ako felor more učinit puno više s manje znoja i žulji… sve je jasno! Olakšanje je u konačnici preplavilo cijelu družinu. Jerko je pogledao Ivota.
– A ti, Škarpune, – reče – noćas si odlavuro sve kako vajo. Neću ti već spominjot onu nesritnu noć. Som ćeš je se sićat dovoljno. Ali zapameti ovo: u ribašćini, kako i u životu, nimo brze sriće. Somo lavur, znonje i malo Božje milosti.
Ivo je nasmijan i ponosan s košarom punom srdele krenuo kući. Te noći, dok je ležao u svojoj postelji, zamišljao je svićaricu s novim, acetilenskim feralom, svjetlom koje žarko obasjava more bez borove luči. S borovinom ili bez nje, njegov san je ostao isti: da postane ribar kojeg će Vrboska i Hvar generacijama spominjati...
Zahvaljujemo se Ribarskom muzeju Vrboska koji djeluje u sklopu Muzeja općine Jelsa kao i udruzi Lantina iz Vrboske koji su nam pomogli uprizoriti tradicijski ribolov sa samog početka XX. stoljeća i koji su nam pomogli pri izradi ovog teksta.
