Glumica Zrinka Cvitešić, koja je nedavno nagrađena za promicanje hrvatske kulture u svijetu, progovorila je o svome djetinjstvu, rodnom kraju, najneugodnijem glumačkom iskustvu, uspjehu i slavi, te radu u svjetskim kazalištima.
Zrinka je ispričala kako ju je pitoreskno djetinjstvo odredilo kao osobu i glumicu. Do svoje dvanaeste godine živjela je u Turnju, te smatra kako joj je odrastanje na selu omogućilo slobodu i snažan osjećaj pripadnosti, što joj je jako pomoglo u daljnjem putovanju kroz život.
"Prve slike koje mi padaju pred oči kada pomislim na to vrijeme su pravljenje kolača od pijeska i latica ruža sa sestrom u dvorištu, i to satima, potom kupanje na Korani i mama koja na biciklu donosi pohano pile, sestra koja, svakog drugog dana, u dvorište donosi drugu životinju – krticu, miša, zmiju", prisjetila se glumica u intervjuu za Novi list.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kaže i kako je imala najbolje roditelje na svijetu.
"Oni su vozili polovni auto, uvezen iz Njemačke, ali dijete je bilo jedino dijete u selu koje je imalo koncertni klavir. Nisu mi ništa nametali, sve su to bili moji odabiri. Uvijek su bili u publici – bilo na utakmicama, bilo na koncertima, predstavama, bilo na natjecanjima. A do odlaska na Akademiju su već odavno bili shvatili da ono što naumim, da će tako i biti te da će biti uspješno", rekla je.
Zrinka se prisjetila i svojeg najneugodnijeg glumačkog iskustva kada je u potpunosti zaboravila tekst na pozornici.
"Nakon otprilike tri stotine odigranih predstava mjuzikla Once na londonskom West Endu, 2013. godine, otišla sam na godišnji u trajanju od osam dana. Vratila sam se u London i otišla igrati matineju. Izašla sam na scenu i shvatila da ne znam niti jednu jedinu rečenicu, niti jedan takt na klaviru. Uslijed prve scene uspjela sam doći do vrata koja vode sa scene u backstage i došapnula tzv. stage manageru neka moja zamjena pod hitno dođe na scenu. Međutim, dok se ona spustila, meni se predstava vratila u glavu. Nemoguće je opisati taj desetominutni proživljeni užas. Od tada znam sanjati kako se penjem na scenu i igram predstavu u HNK koju dugo nisam igrala i ne znam tekst", priznala je.
Otkrila je i što za nju znače uspjeh i slava, za koje smatra da su izrazito individualna stvar.
"Uspjeh je doista individualna stvar. Danas bi moj odgovor bio – uspjeh je biti sretan i biti slobodan. Ne živjeti u strahu. Čuvati dijete u sebi. Moći se veseliti ljudima, jutru, sumraku, prirodi, ukratko – malim stvarima. Zagrliti svog psa i biti ispunjen. Voljeti i biti voljen. Imati prijatelje. Imati obitelji. Imati dom. Kao što vidite, nema nikakve veze s mojim poslom. Postoji ta neka izreka u našem narodu koja kaže da, ukoliko nađeš posao koji voliš, nećeš morati raditi niti jednog dana u životu. Ja se oko svake uloge krvavo naradim. Živim je 24 sata na dan", rekla je Zrinka. Dodaje kako uspjeh više nije ključ njezine sreće.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
"Posrećilo mi se da sam, u svojoj branši, uspješna, ali na svu sreću taj uspjeh više nije ključ moje životne sreće. Moj je posao odabrao mene, a ne ja njega. Što se slave tiče, s njenom sam se pojavom dugo i teško borila. Nisam je željela u svom životu jer na nju nisam bila spremna. Nisam se htjela odreći svoje slobode i svoje anonimnosti. Sad smo se pomirile, s njom sam jednostavno naučila živjeti. Naučila sam u svoj život vratiti anonimnost i onaj život 'običnog čovjeka' kad god to poželim", kazala je.
Otkrila je i kakav je osjećaj raditi u najboljim svjetskim kazalištima.
"Sanjam ja svašta. Oduvijek. Dok sam bila mala i nisam znala engleski, u automobilu sam, u vožnji do mora, pjevala isključivo na engleskom, odnosno na nekom engleskom koji smo moja Maja i ja izmislile. Nas smo dvije stalno nešto izmišljale, predstavljale, sanjale. Nikada mi ništa nije u životu bila prepreka, a bilo je visina koje je trebalo osvojiti i to velikih, ozbiljnih i strašnih. Jednostavno sam valjda takav karakter koji uvijek traži izlaz i rješenje. Osoba sam koja uvijek vidi čašu napola punu, a ne napola praznu. Raditi vani je divno. Jednostavno, drukčiji su uvjeti. Takozvana 'njemačka škola', sve po špagi, a to je ono što ja kao jedan, kao što sam već rekla – bolesni perfekcionist, volim. Vani sve radi za tebe i poprilično je neugodno onda ne biti dobar. Lakše je. Vani ti ništa ne odmaže, svaka pomoć je dostupna. Makar meni. Biram samo najbolje projekte, samo ozbiljne uloge i nije mi problem čekati da one dođu po mene. Vodim se mišlju kako ću radije odigrati jednu kvalitetnu ulogu godišnje nego deset osrednjih", opisala je svoje iskustvo rada u inozemstvu.
Priznala je i kako joj je pandemija donijela priliku da se odmori jer sama nije sklona tomu da odmara i ne radi ništa.
"Donijelo mi je vremena za te neke hobije kojima sam se oduvijek željela dati, bar malo, počela sam rješavati neke zaostale strahove i neka nepoznavanja određene materije. Inventuru dosadašnjeg života i jasniju sliku onog što želim od budućeg", kazala je Zrinka.
Rekla je i kako je velika razlika u kazališnom radu u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji, ponajviše u publici i produkcijskoj razini predstava.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
"Razlika u publici je ogromna jer je u Engleskoj ima neizmjerno više. Moramo biti svjesni toga da više publike nosi i više novca, i više projekata. Projekti su skuplji, samim time mogućnosti su velike i mašta može nesmetano živjeti u glavama režisera, scenografa, kostimografa i, naposljetku, glumca – bez ograde i bez ograničenja. Ono što zamisliš, može biti ostvareno. Svatko radi svoj posao, svatko je za svoj posao jedini odgovoran i greškama, zapravo, nema mjesta. Ako se one i dogode, dok god živi predstava, ona ima i svoje kontrolore koji na tjednoj bazi prate predstavu i 'čiste' je od svih mogućih nastalih grešaka ili manjih promjena. To bi značilo da si ne možeš priuštiti loš dan, manjak energije ili 'danas mi se malo ne da'. Svaka predstava, a igram ih osam tjedno, mora biti na istom nivou – onom najboljem. S te strane, pogotovo sa spomenute strane tehničkog odrađivanja predstave, kazalište i produkcija u Hrvatskoj i Engleskoj ne mogu se usporediti", zaključila je glumica i dodala kako Hrvatska ima jako puno talenata, ali je problem u organizaciji i tehničkoj podršci.
