Da samo znate kako je tuga teška. Propalo je, moja gospođo, sve je propalo, rekao je Mario Miškić, shrvani otac kapetana Dina Miškića (39). Sin mu je nestao u havariji broda Bourbon Rhode na Atlantiku prije dva mjeseca, 26. rujna.

Tuga mu lomi glas, ionako načet kašljem i prehladom. Dinov otac živi na otoku Žirju sa suprugom Natalijom.

– Ona pođe u Šibenik u tjednu ‘provištu’ (nabavku namirnica, op. a.), a posjeti i nevjestu Marijanu jednom tjedno – kaže otac nestalog pomorca za 24 sata.

Na otoku izvan sezone nema ni trgovine niti rade restorani, pa otočani moraju na kopno po hranu. Mario Miškić izgubio je, nažalost, svu nadu u sretan ishod. Ni on više ne vjeruje da će mu ocean vratiti sina iz svog hladnog zagrljaja.

Uragan pete kategorije Lorenzo zahvatio je brod kapetana Dina 26. rujna, oko 1.200 nautičkih milja od otoka Martiniquea na Karibima, usred Atlantskog oceana.

Na brodu je bilo 14 članova posade. Valovi su, prema posljednjim SOS porukama kapetana Dina, bili visoki preko deset metara. Trojica mornara su pronađena živa, četvorica mrtva, a sedmorica su nestala u oceanu sa svojim kapetanom.



Ne mogu na brod, od tuge…

Bourbon Rhode bio je u vrlo lošem stanju na suhom doku, no ipak je isplovio.

Nadu su bile probudile signalne rakete koje su uočili s broda ALP Striker kad je već potraga bila prekinuta, ali nikad nije otkriveno tko ih je i zašto ispalio. Ponovno aktivirana, višednevna operacija nije dala nikakvog rezultata.

– Nikad ništa nismo doznali o tim signalnim raketama, ni tko ih je ispalio ni ništa. Iz tvrtke nam ništa ne govore, više uopće ne zovu – kazuje Mario Miškić, koji je danima iščekivao poziv iz Bourbona.

Strepio je od zvonjave u trenutku kad su pronašli četiri tijela sinovih kolega.

– Meni je teško, ali materi i ženi je najgore. Teška tuga i gotovo. Posjećuju nas mještani, dođe njih 4-5 svakodnevno, proćakulamo da nisam sam… Ma da vam iskreno kažem, misec i pol dana nisam brod odrišija, nisam mogao od tuge. Govore mi ljudi da moram na more, da odem na lignje, da ne stojim kući. Tek prije 15 dana sam ih poslušao – rekao je kapetanov otac.

Obitelj Dina Miškića prema ugovoru koji je potpisao s kompanijom ima pravo na odštetu u slučaju nesreće na brodu i njegova nestanka, no zasad se ne zna o kolikom se iznosu radi.

Prema svjedočenjima preživjelih mornara, odnosno supruge jednoga od njih Elene Konovalenko, Bourbon se očito nije pobrinuo ni da njih trojica, dva Ukrajinca i jedan Rus, dobiju potrebnu psihološku pomoć, a kamoli odštetu, na koju prema ugovoru – čini se – nemaju pravo.

Preživjeli nemaju pravo na nikakvu psihološku pomoć?!

– Kapetan Dino je stigao na brod u rujnu, a moj suprug je tamo bio od kolovoza. Dino je s posadom razgovarao na ruskom i odnos među njima bio je vrlo dobar. Nije bilo nikakvih sukoba između posade i kapetana. Iako ga nisu poznavali otprije, cijela posada ga je poštovala i on je poštovao njih – rekla je supruga mornara Dmitra Marčenka prije nekoliko tjedana ekskluzivno za 24sata i nastavila:

– Moj suprug i preživjeli na Martiniqueu su razgovarali s psihijatrom, ali oni koji su se vratili kući još uvijek ne mogu potražiti pomoć psihijatra ili psihologa zato što im osiguranje ne pokriva te troškove. Ne znamo što se sada događa, ali oni trebaju opširnu medicinsku terapiju…

Još mu je prebolno pričati

Njen suprug Dmitro Marčenko psihički se nije oporavio od potonuća Bourbon Rhodea.

– I dalje nije spreman razgovarati o jutru havarije. Još mu je prebolno govoriti o tragičnom danu kad je izgubio prijatelje… Oni koji su preživjeli, još uvijek se pitaju kako su u tome uspjeli jer na splavi nije bilo vode. Imali su samo kekse koje je bilo nemoguće jesti bez vode pa su ih pokušavali pojesti s morskom vodom. Splav im je bila okrenuta naopako, a kad su potražili vodu u unutarnjem dijelu, nije je bilo. 27. rujna je cijeli dan kišilo i samo taj dan su uspjeli popiti malo kišnice. Sve ostalo vrijeme, cijeli četvrtak, petak i subotu bili su bez vode. Osim toga, bili su teško ozlijeđeni. Tijela su im bila potpuno prekrivena velikim ranama, ogrebotinama i modricama. Prsluci za spašavanje su im se stalno okretali i derali im uši. Slana morska voda im je nagrizla kožu i oči koje su ih stalno boljele. Jedne večeri moj muž je potpuno izgubio vid. Ništa nije mogao vidjeti. Meduze su ih stalno pekle. U subotu je svanulo sunčano jutro i kožu na licu im je spalilo sunce. Tada, u to vrijeme, više nisu imali nikakve snage za preživljavanje – ispričala je Elena.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime