Hvarska Veneranda zasigurno je jedna od najljepših i najposebnijih ljetnih pozornica u Hrvatskoj. Uoči nastupa Vasil Hadžimanov Banda ravnateljica Javne ustanove Hvar 1612 Jelena Mićić istaknula je da je Veneranda prošla neobičan povijesni put – od pravoslavnog hospicija koji je u 16. stoljeću bio izgrađen za mornare grčke vjeroispovijesti, preko kompleksa koji je prošao period zapuštenosti, do razdoblja gdje se ondje nalazila slavna diskoteka, pa čak i mamac za tabloide koji su onomad uočili princa Harryja na odmoru na bazenu usred kompleksa. Nakon razdoblja privatnih vlasništva Grad napokon dolazi u posjed nekretnine i spomenika te tada ondje počinju djelovati Hvarske ljetne priredbe i Kino Mediteran. U kompleksu utvrde Veneranda, u samostanskom tornju, nalazi se jedna od najstarijih meteoroloških stanica u Hrvatskoj. Nije neobično što je svestrani glazbenik Vasil Hadžimanov emotivno istaknuo da ga nastup na toj jedinstvenoj otvorenoj pozornici podsjeća na djetinjstvo, miris borovih iglica i ljetovanja na Hvaru.
Hvarskoj se publici bend, uz frontmena Vasila Hadžimanova (klavijature), predstavio u sastavu: Rastko Obradović (saksofon), Ratko Dautkovski (udaraljke) te mlađi, za ovu priliku pridruženi članovi Luka Malko (bas gitara) i Đurađ Đuričić (bubnjevi). Bend je rijetko viđenu glazbenu večer otvorio upravo maestralnom skladbom „Gypsy“ s albuma „Keyf“. I sve one donekle razumljive žanrovsko-teorijske opisnice odmah padaju u vodu pred širinom i slikovitošću fuzije etna, jazza, estetskog eksperimenta, glazbe kontemplacije i slobode. Glavna melodijska linija „Gypsy“ suzdržano se, ali čujno provlači kroz put dinamičkog rasta, ubrzavanja i prostora improvizacijskog genija. Dok je slušate, pred očima bi vam se mogla pojaviti kultna Dalíjeva nadrealistička slika „Slonovi“ – jasna u svom nostalgičnom momentu traganja za mjestom spokoja, neobična u svojim rješenjima (poput klavijatura koje su čitave u službi ritma i iktusa) nogu/kretnja tankih poput paukovih. Takvu nježnu mrežu epopeje o ljudskom putovanju, traganju za smislom i nošenju korijena sa sobom ili u sebi plete ova nevjerojatna glazbena priča. Kao da je Leconte de Lisle, negdje u pozadini, dok je ovo maestralno djelo skladano, pisao: „Puni srčanosti i sporosti, minu / Ko crna linija, pijeskom bez međe; / I pustinja opet u nepokret pređe / Kad teški putnici s vidika isplinu.“
U nježnom je tonu mistike i romantike skladba „Nocturnal Joy“, koja koketira s nokturalnom atmosferom pijanističke melodije i gotovo psihodeličnim uzbuđenjem koje se prikrada kroz pozadinski ritam. Kombinacija bubnjeva, udaraljki i basa koja konstruira vrhunac i peripetiju skladbe zbilja je za pamćenje. Očekivano, publika se posebno oduševljavala solažama saksofona koji bendu daje posebnu draž, kombinirajući paralelno i kolektivnu notu jazza i sasvim intiman doživljaj ganuća. Hadžimanov nije propustio priliku da se dirljivim jazz solom u sentimentalnoj bosanskoj pjesmi „Razbolje se šišmir list“ oprosti od prerano preminulog prijatelja, glazbenog virtuoza Matije Dedića. Publika je s osobitim oduševljenjem pratila skladbu „Perado“, gdje tijelo ne može ostati mirno na zaraznu basovsku liniju i svjetski zvuk, a filmski let prstiju po klavijaturama slušala je bez daha. U tom katarzičnom učinku nije nimalo zaostala ni sugestivna skladba izuzetno moderna zvuka i prikladna naziva – „Mente Pura“.
Bio je to jedan od onih koncerata gdje se ne očekuje da publika pleše, ali sve se u gledalištu njihalo, zibalo i udaralo ritam, uma duboko uronjena u glazbu koja briše granice i koja preplavljuje emocijama. Bez pompoznosti, bez kičeraja, bez žutila konteksta oko nje. Samo rijetko viđen glazbeni talent, inovativni aranžmani, hrabri eksperimenti i muzikalnost koja buja i raste s prostorom i slušateljem. Jedna nam se slika u toj noći obasjanoj mjesečinom iznad pozornice posebno usjekla u pamćenje: majka s malenim djetetom koje je cijeli koncert oduševljeno slušalo i plesalo, a pred kraj spokojno zaspalo u svojim kolicima. Koja metafora odgoja u kvalitetnoj umjetnosti! Na dubok i emotivan odnos glazbenika i prirode, ali i umjetničkih djela i publike na kraju se u kratkoj izjavi za Dalmaciju Danas referirao i mastermind iza ovog sjajnog nastupa, Vasil Hadžimanov:
„Hrvatsko primorje jedno je od najljepših mjesta na svijetu, ako se mene pita. Miris mora i borovih iglica vraća me u najljepše godine djetinjstva i ljetovanja s roditeljima. Sve je to emotivan dio mog života, a ova neopisiva ljepota prirode i grada posebno inspirira glazbenike koji imaju tu čast da ih ljudi mogu poslušati na otvorenom. Divna publika primila je poruku koju smo poslali, vidio sam da je bilo i djece, što znači da glazba, kad je prava i kako treba, komunicira sa svim generacijama. Snaga je ove glazbe to što je instrumentalna, slobodna i puna stilova koji se prožimaju i dotiču svoje slušatelje, pogotovo one na Balkanu, ali i šire. Prelijepo je moći komunicirati s publikom na takav način i nadam se da ćemo se opet susresti na istom mjestu.“
