Hrvatsko narodno kazalište u Splitu ugostilo je svoje zagrebačke kolege i s veseljem dočekalo jednočinku „Stanac“, koju je genijalni Jakov Gotovac pedesetih godina prošlog stoljeća napisao u suradnji s libretistom Vojmilom Rabadanom prema Držićevoj komediji „Novela od Stanca“. Autorski tim „Stanca“ predvode dirigent Josip Šego, redatelj Hrvoje Korbar, scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, koreografkinja Petra Hrašćanec i zborovođa Luka Vukšić, uz Orkestar i Zbor HNK-a u Zagrebu te izvrsne soliste na čelu s Ozrenom Bilušićem, Domagojem Dorotićem i Marijom Kuhar Šoša.
Kad bi se na sekundu Gotovčeva glazba, koja je čak i u komici orijentiranom opernom scherzu očekivano sjajna, na sekundu mogla ostaviti po strani, valja primijetiti da je živa slika renesansnog Dubrovnika kakvu redatelj Korbar sa suradnicima osuvremenjuje dragulj za sebe. Komedije je bilo i prije nego što se zapjevalo! Dva stubišta, česma na čijem je vrhu Lovrijenac, u središte kadra zakucan natpis „sobe“ (i to s dvije zvjezdice!), dotrajali klimatizacijski uređaj čija se voda kondenzira u plastični bidon, raskalašeni turisti i – koza. „Ero s onoga svijeta“ ne ide bez konja, Korbarov „Stanac“ ide kontra Gotovcu, bez prave koze, ali u toliko komičnoj izvedbi Maruške Aras da je svaki njezin izlazak na pozornicu u čizmicama-kopitima kakve ne bi odbila ni Lady Gaga izazivao salve smijeha. Njezina urnebesna facijalna ekspresija i kemija sa starcem Stancem, kojega suvereno tumači Ozren Bilušić, oduševila je splitsku publiku. Ništa slabije reakcije nisu izazvali ni Mario Bokun i Marin Čargo kao fakini Vlaho i Miho, u svojoj razbijačko-pankerskoj estetici tipova koje je istovremeno napao petak navečer i višak testosterona.
Domagoj Dorotić bio je izvrstan kao prevarant Dživo, zavodljivi arlekin koji ni iz čega radi komediju zafrkavajući jadna starca Stanca, za kojega u gradu s toliko apartmana nigdje nema krova nad glavom. Dorotić zabavlja i oduševljava, glumački najozbiljnije shvaćajući svoju ulogu, a glasovno je nadasve uvjerljiv, osobito u najvišim lagama. Bilušića su „dopali“ dijelovi koje i Gotovac shvaća suviše dramatično, gdje glazba ocrtava patos cijeloga svemira umjesto privatnu tragediju jednog zabludjelog starčića („Teško drugu kada druga nema“), ali njegov izražajni bariton i jasna dikcija izvukli su maksimum iz role zahtjevna raspona. Sopranistica Marija Kuhar Šoša bila je šarmantna Danica, diva među zafrkantima, tobožnja kraljica-vila među podanicima, evidentno uživajući u glasovnim bravurama i ukrasima koje joj je Gotovčeva partitura omogućila.
Nasušno su nam potrebna suvremena iščitavanja klasika, a još i više pomlađivanje operne publike. Kad bi bilo više „Stanaca“, ta bi rabota išla znatno lakše. Libretist Vojmil Rabadan onomad je odradio sjajan posao, iza teksta koji je pogodio Držićev humor, a nije osakatio leksik mnogo je rada, ali i razumijevanja struke – Rabadan je, naime, bio i književnik, redatelj, dramaturg i teatrolog. Dobro je odvagnuo kad je Držićev skerco otišao u sfere s kojima se danas ne bi bilo uputno šaliti (primjerice „Kobila obijesna bez uzde pruca se, / a žena nesvjesna bez straha osijeca se“), a kad treba dodati malo erosa, što jezičnog, što situacijskog (Danica koja Dživu govori „Kvragu ajde! Al se brzo vrati…“). Gotovac je u svojoj maestralnosti prepoznatljiv, sa stalnim balansom između oduševljenja folklorom, čarobnim orkestracijama na dugim završnim tonovima te dramatičnim zapletima onkraj mladenačke jednostavnosti koje je orkestar predvođen maestrom Šegom izvodio pasionirano i posvećeno.
U sitnicama je šarm ove jednočinke, u rješenjima zbog kojih gledatelj i slušatelj „Stanca“ i njegove autore neće promatrati kao kipove izvučene iz ropotarnice povijesti, neusklađene s običajima, humorom i raspletima današnjice. Kad se mladići pozdravljaju, daju si „bese“, „maskari“ koji idu na pir nisu obične maškare, nego ekipa 21. stoljeća, s barjakom i barjaktarom, harmonikašem, muškarčinom u odjeći lažne mlade, svatovima u milijun šarenih kostimografskih rješenja (neka, i to je sjajno, odražavaju i naš kolektivni paradni neukus), s konfetima i kolima, smijehom i porugom. A kako i neće biti poruge kad jadni Stanac kaže da mu „visi brada, a i sve stvari druge“, a doma mu je mlada žena, nezadovolj(e)na i željna boljega muža, što joj on velikodušno, pasući oči na vilama, želi priuštiti. Općepoznata scena pomlađivanja, odnosno brijanja naivčine Stanca, dodatno je groteskna kad zboraši podignu baterijske lampice (nedostaje samo koji profesor Harryja Pottera da vikne „Wands up!“) i optuže Stanca, gospodina „Ljubavnika nećeš vrućeg naći“, za vrebanje vila.
„Stanac“ je u izvedbi zagrebačkog HNK-a sve ono što bi nam trebalo da se ovo djelo revitalizira i otpuhne gadan sloj prašine s Držićeva teksta: duhovit, intuitivan, prilagođen, zabavan. I dok je završetak Držićeve „Novele od Stanca“ takav da mnogi profesori književnosti izvode mentalne vratolomije da bi učenicima objasnili poantu djela u kojemu mladi ismijavaju i orobe starca pa ga ostave da u polusvijesti očajava, osramoćen, pokraden i sam, operni je „Stanac“ dobio svoj happy end. I dokazao da je za sreću ponekad dovoljno biti zadovoljan onime što imaš, pa makar to bila dotrajala kolica i vjerna koza. A o generacijskom jazu i neumjesnim šalama omladine suvremeni svijet ionako govori više od književnosti.
