Zacijelo u Republici Srbiji ne postoji niti jedna normalna osoba koja ne žuti za korijenitim promjenama u društvu, kolektivnoj memoriji i životom sretnijih naroda Europe. Njihove upravljačke „elite“ i one iz duboke sjene su ih dovele do, gubitka kosovkog boja, začetnika svjetskog rata i genocidnih ratova u finišu II. milenija.
Srbi prečani obilat su šlag na toj torti!
Makar ima relativno dugu demokratsku tradiciju, ova je nesretna zemlja svoje proturiječnosti u toj tradiciji rješavala ubojstvima suparnika, ulicom i sličnim činima. Zarobljena fiks idejom o moći „srpskog sveta“, o stoljetnom prijateljstvu s Rusima i balkanskog žandara - za što su im krila u novijoj europskoj povijesti najžešće jačali Francuzi, a pri samom ulasku u II. Svjetski rat ulicu su im uresili i namazali sir Churchillovi obavještajci.
Srbijo, spameti se! To ti od srca preporuča nepopravljivi luđak i istinski hrvatski nacionalist - žestoki protivnik svakog šovinizma i s njime povezanih izama.
Jao demokraciji na europskom tlu u kojoj je predsjednik središnja figura parlamentarnih izbora. Takve su barem četiri europske države - uz Rusiju, Srbiju i Tursku, visoko mjesto zauzima Mađarska, čiji je premijer autokrat koji čvrsto drži sve političke poluge. Jao narodu čijom sudbinom upravljaju takvi lideri i njihova klika koja nemilice uništava nacionalnu supstancu i državne resurse. Srbija je, ne računajući Đinđićevo kratko vrijeme, imala strašnu nesreću sa svim vladama i vladarima. Od svega ovog uljuđenoj se Europi ledi krv u žilama i voda u radijatorima (figurativno rečeno), njeno je pučanstvo pritisnuto isključivo imperijalističkim ciljevima gore navedena četiri diktatora. Europski građani izgubiše velike planove i ljepši život.
Sigurna plovidba šarlatana s ozbiljnim krimogenim natruhama
Srbija ovo nije doživjela od pokušaja uvođenja demokratskog poretka do jednog tipičnog one man show meštra, ili preciznije šarlatana s ozbiljnim krimogenim natruhama. Vučić vlada čvrstom rukom, a u sedlu je vještom demaogijom i gotovo potpunim izostankom ozbiljnije oporbe ili građenskog otpora njegovoj tiraniji, dugačkoj barem 13 godina. U potpuno zapuštenom srbijanskom društvu, koje još od odlaska Turaka razvija snažnu matricu velikosrpskog imperijalizma, a koju popunjava mitovima, lažima, konfabulacijama i otimanjem tuđih postignuća, puno toga je pošlo za rukom. U tom i takvom političkom miljeu Aleksandar Vučić se iznimno dobro snalazi i evo ga kao najduže opstojećeg tiranina - doduše s mršavim postignućima na vanjskom i debelim uspjesima na unutrašnjem političkom prostoru. Od mladočetnika i neuvjerljivog apologeta četništva pa potom Šešeljeva nasljednika, do apsolutnog gospodara Srbije izbrisao je naljepnicu bilderbergovca, a obuka ruho ruskog lakeja i kineskog pijunčića. Karizmu mu grade do boli lojalni ili privatni moćni mediji, a vanjskim blještavilom uspijeva uvjeriti vlastiti narod kako imaju neimara i kralja čiji neumorni rad stvara blagoslovljenu njihovu perspektivu, sam misir i uskrs moćne Srbije za još jednom ulogu neprijepornog balkanskog žandara.
Zagrebe li se malo dublje u njegovu šuplju retoriku, iz nje će isplivati mnoge činjenice kako je Srbija pod njegovom upravom nesumnjivo privukla velike strane investicije i popravila mnoge gospodarske pokazatelje, ali mukom je ovijena bolna stvarnost - kako su strane investicije učinile Srbiju vazalom i hipotekarnim robom tog istog stranog kapitala. Primjerice ruski ulazak u sektore proizvodnje, prerade i prodaje ugljikovodika od prve akvizicije kupnje ½ udjela NIS-a za bagatelnih 400 mil. eura, te daljnju inveticiju u njegovu revitalizaciju i modernizaciju ove industrijske grane od jedne mlrd eura iz ugljikovodicima bogatih, ne samo, banatskih pričuva Gazpromnjeft je izvukao sav uloženi novac za manje od dvije godine. Naravno, ova je Gazpromova tvrtka postala većinski vlasnik svega zatečenog i moderniziranog - dakle, jedne posve nove moćne kompanije koja je (do proglašenja sankcija) postala najozbiljniji regionalni igrač, gotovo u svim segmentima ovog biznisa i to raširena diljem čitavog Balkana i Mađarske. Istini za volju Vučić nije imao inicijalne odluke u samom doveđenju Gazproma, ali je zato obilato nastavio trasiranim putem. Ovaj ekzamplar navodim jer je sličan kao jaje jaju, njegovom Beogradu na vodi, željeznici u zraku i autocestama pod zemljom. Ne prođe mu, litijum i Rio tinto, ali su godine pred njim.
„Gde se ovde glasa – gde te pošalju!“
Izbori za srpski parlament i dio lokalne uprave, uključujući i Beograd na sve su nalikovali osim regularnost i normalnost. Svi optužuju sve za nepravilnosti, pritske, kupovinu, otvorenu krađu. Različiti su modeli prijevare od lažiranja biračkih spiskova do „bugarskih vlakova“, koji su bez zastoja i ovaj put vozili - po već ranijem ustaljenim vlakovima, barem od konca prve dekade ovog stoljeća. Izborima je prethodila nečuvena kampanja, napose porazna za male stranke. Čak četiri televizije s nacionalnom frekvencijom nisu im dale niti sekunde za neplaćenu promidžbu. Vrhunac ove lakrdije je gotovo pedeset tisuća krajišnika iz tzv. RS-a, koji su doprinijeli parlamentarnoj pobjedi SNS-a te još značajnije Vučićevim kandidatima usred Beograda. Dakle, ljudi s boravištem i prebivalištem unutar RS-a, sa sumnjivim državljanstvom Srbije odlučuju o ishodu izbora.
TV (skrivene) kamere bilježe pitanja tobožnjih krajišnika - gde se ovde glasa? - drugi okupljeni krajišnici uglas odgovaraju gde te pošalju! Sve se ovo događalo u „sabirnom cenru“ ispred beogradske Arene, gdje ih dovoze busevima iz BiH, a aktivisti SNS i „distributeri“ ih dalje usmjeravaju po prezimenu na njihova „glasačka“ mjesta. Kako bi glasovanje donekle imalo legalitet, po saznanjima oporbe u zadnje su vrijeme deseci tisuća krajišnika naglo dobili, jasno fiktivne adrese i osobne s tom adresom. Ne navodi se, barem za sada, je li tu viđen Vulin i je su li distributeri na stalnom BIA-nom spisku! Međunarodni promatrači, a još više oporba glasno inzistiraju na dijelimičnom poništenju izbora posebice u Beogradu. Potpisnik ovog teksta vjeruje da su ovdje navedeni primjeri Lukašenkovih i Putinovih izbora tek manji dio bogatog repertuara. Stoga Vučić poluči relativno slab rezultat, jer predhodna dvojica imaju obično sto i nešto posto glasova. Sami izbori nisu osobito pomakli klatno na vagi moći i s ovakim nespornim nepravilnostima, kupovinama i krađama. Ono što je Vučić više osvojio od onih predhodnih izbora prije 18 mjeseci, dalo bi se pobrojiti kao pad malog Slobe, (Ivice Dačića) vječitog duplog pasa na margini igrališta. Sam je Dačić ponudio ostavku na mjestu predsjednika „socijalista“, pitanje je hoće li Vučić to blagoslovit. On mu naime treba, kao dosad značajni akter raznih sporazuma o Kosovu, e kako bi na njega Vučić prebacio daljnje korake neminovnog, zapadnog rješenja ovog gordijskog čvora. Lako je Vučiću brbljati kako Kosovo ostaje vječito dio Srbije - ako je tako zašto na tom „najsvetijem srpskom teritoriju“, nije proveo izbore. Daćićeva glava će se kotrljati, umjesto njegove niz kalamegdansku tvrđavu, kad uskoro Srbi potpišu de jure, ono što je odavana de facto.
Za dvije vrlo zanimljive strančice rusko-srpske orijentacije, presušivanjem Putinovih novčića, ostade niti 3% glasova i to u sinergiji. Vojkica je također završio na „đubrištu historije“, pa se novi vožd i ne baš veliki vuk našao sam na brisanom prostoru. Srbija će, nadajmo se tome, ipak jednom izbrati kakvu takvu normalnu vlast (nek bude barem donekle slična Đinđićevim prekinutim snovima). Naravno, Vučiću se ukazuje nešto posve nemoguće, a to je pobjeda Putinove Rusije i tek jedva mogući povratak Trumpa. Na njegovu žalost, to eventualna ukazanja neće nikada postati novim Kosovom starog Jug Bogdana i njegovih devet Jugovića.
