Glazbeno-scenska legenda povodom 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva u koprodukciji triju nacionalnih kazališta, HNK-a Mostar, HNK-a Zagreb i HNK-a Split svečano je otvorila novu kazališnu sezonu u gradu pod Marjanom. Ovo „svečano otvorila“ daleko je od ispraznica nastalih radi kurtoazije ili zbog uzvišenih gostiju. „Krunidba“ je od prvog do posljednjeg takta majstorski osmišljena i kraljevski izvedena, a jake snage kreativnog tima čine skladatelj Darko Domitrović, libretist Miro Gavran, autor aranžmana i dirigent Igor Tatarević, redatelj Robert Raponja, kostimografkinja Jasmina Pacek, koreografkinja Sanela Janković, Zbor Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Solisti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (Roko Radovan, Josipa Bilić i Siniša Štrok), naratori HNK-a u Mostaru (Robert Pehar, Ivo Krešić, Nikolina Marić i Mirela Kordić) i Orkestar HNK-a Split.
„Krunidba kralja Tomislava“ izazvala je rijetko viđene ovacije publike, posvemašnje oduševljenje i vidljivu ganutost. Nijedno od tih čuvstava nije posljedica površne ideje o glorifikaciji koja izranja iz straha od osjećaja malenosti. Naime, junaci „Krunidbe“ ne bježe od svoje Ahilove pete – heroji su jer su ih povijesne prilike natjerale na borbu tijekom koje su desetkovani, ranjeni („Oplačimo umrle, zaliječimo ranjene“), prestrašeni i nemirni. Na površini ih kao protagoniste drže dvije misaone imenice – nada i vjera.
Kralj Tomislav u ovom oratoriju nije nedodirljivi nakićeni vođa s kojim se nitko ne može poistovjetiti. U njemu je onoliko viteštva koliko je poznato svakome tko u svojemu životu nešto drži svetim. Redatelj Raponja i sjajni mladi tenor Roko Radovan uspjeli su Tomislava učiniti ljudskim, nadajućim, zahvalnim. Njihov je kralj primus inter pares, službenik naroda, ponizan u hrabroj ideji da se izdvoji iz gomile, povede narod i uspostavi moralni kompas djelovanja. Radovan u širokoj paleti svoje virtuoznosti junački hita u crescendo rekvijemskih vapaja za poginulim suborcima, poduprt komornim zvukom klavira i harfe, ali istovremeno ariozno pristupa duetu sa suprugom Jelenom, dok za scenu krunidbe iz rukava (ili žezla) vadi kartu monumentalnog zanosa u kojem suvereno poentira „Moj dom je sada svet“. Odmah na početku treba razbiti iluzije o mogućoj "jednostavnosti" koja se katkad nepošteno prišije kantatama, oratorijima i sličnim djelima – Tomislavova dionica u stavku Kruna za slobodu obojena je vrlo dramskim tonom, razmjerno niska za tenora, ozbiljna i natopljena simbolikom kraljevske odgovornosti, a već za nekoliko taktova Radovan doseže sjajan falsetto kontrolirane dinamike, pomno prateći moćan zvuk orkestra. Uloga Tomislava glasovno je skokovita, izazovna i složena, ali sve manje od toga značilo bi podcjenjivanje povijesne figure i njezina izvedbenog potencijala - a Radovan je sve svoje zadaće odradio besprijekorno.
Zadatak je kod Tomislavove supruge jednako zahtjevan, ali i antitetičan – suspregnuti bol i strah i tiho zavapiti – visoko, lirski i odmjereno, u smjeru neba. Talentirana sopranistica Josipa Bilić divno je komplimentirala Radovanu kao supruga Jelena. Njezina antologijska Ave Maria i Aleluja, koja završava perolakim visinama prigušenima u pianissimo, dokaz je razumijevanja konteksta uloge i ozbiljnosti rada na njoj. Supruga koja je tihi, ali neslomljivi stup obitelji, emotivna potpora i nježna ljubav prezentirana je primjerenom dinamikom i tehničkom umješnošću. Nema nasilnog ulaženja u ton, nema izvikivanja, nema stvaranja parola ondje gdje treba biti kontemplacija i arija. Samo duboko promišljanje uloga kraljevskog para koji je nedvojbeno prizeman, svjestan krvave žrtve koju je narod ponio da bi se izdvojeni pojedinac, baš taj sretnik Tomislav, okrunio kao vođa kolektiva. Uvjerljivi bas-bariton Siniša Štrok obàvio je trolist solista ozbiljnošću i monumentalnošću svoje uloge Biskupa, da se iz srednjeg vijeka moglo nakratko prebaciti u antiku, bio bi to lik glasnika ili korovođe. Čvrstoća, stav, pragmatičnost, dostojanstvenost – prototip pjevača koji je na nekoliko sati postao vlastiti lik.
Dojam je da se „Krunidba kralja Tomislava“, od libreta preko orkestracije, aranžmana i režije, posvetila i naklonila zboru. Premudra, moćna i znakovita poruka. Osim što je mostarski zbor glasovno briljirao pod vodstvom maestre Katje Krolo-Šarac (ujednačen, timbriranih dionica, intonativno čist u a capella dijelovima, odmjeren u fraziranju, sugestivan u staccatu), njihova je scenska zadaća bila kostur čitave priče. U toj priči nije bitno na kojem je polju održana krunidba, nema prostora povijesnom defetizmu ni napadu na „mitomane Hrvate“. Njihova je uloga, od prvih teških koraka u Prologu prijetećeg zvuka što simbolizira akumuliranu narodnu patnju pa sve do veličanstvenog dvanaestog stavka, Krunidbe, uloga kičme nacije. Na prohodnom motivu žita, koje se diskretnim pokretom ženskog dijela zbora sije, a muškom rukom žanje, i koje je zlatovezom utkano u Tomislavovu kraljevsku haljinu, leži ideja o sijanju klice nade, vjere i narodnosti. Fascinantna ulazna melodija koja u zborskom slogu pleše između molitve i naricaljke za mrtvim suborcima gradirat će se u ponavljajući motiv slogovanog staccata, svojevrsne himne prije himne, budnice i davorije u jednom, pjesme za pokret.
Dok Radovan u liku izmorena kneza Tomislava, koji tek ima postati kralj, vapi „Libera me, Domine“ iz latinskog teksta mise za mrtve, zbor u pučkoj odjeći u agoniji gubitka i tuge grebe lice, uz sakralni zvuk orgulja i spoznaju o danima gnjeva. Libreto nimalo ne zaostaje za glazbom – tekst je pragmatičan, ali ne i patetičan, poučan je bez nepotrebna dociranja, jednostavan u izboru leksema, figurativan u njihovu razmještaju (hiperbatoni, epifore, apostrofe), a najveća se pažnja posvetila versifikaciji. Stabilna metrička shema u zborskim i solo dijelovima pametno je mnemotehničko sredstvo, a rečenična se struktura održala ondje gdje naratori iznose svoje viđenje. Daleko je najdojmljiviji monolog o snu – „životnoj vatri na kojoj se svi grijemo“. Čovjek bez sna opisan je kao prosjak, isprazno tijelo bez nade. Dok slušamo libreto „Krunidbe kralja Tomislava“, u pozadini, kao ondje gdje zbor nježno podržava svoga protagonista, čujemo Antuna Branka Šimića. S jedne strane „Ne uskrati mi nikad zvijezdu koja mene malog diže do neba“, a s druge, u podsvijesti, „Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda“. Ne možemo znati jesu se li umjetnici na čelu ovoga projekta napojili najboljim hrvatskim piscima, ali velik je kompliment da se u njima osjeća antologija ponosa od Šenoe do Šimića. I da nas je dopao nemoguć zadatak da u rečenicu-dvije skratimo osvrt na ovu glazbeno-scensku legendu, uhvatili bismo se za činjenicu kako ona, razborito i opravdano, favorizira puk. Jer Šenoa je mudro zborio: „Zaman su sve tuđe spletke, zaman svi vanjski pokušaji da navuku narod na svoje – on stoji tvrdo kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk!“
Glazba koja je u sebi objedinila kantatu, oratorij, operu, gotovo filmsku orkestraciju i crossover zaodjenula se ogrtačem izvrsnosti, i u pripremi i u izvedbi. Ondje gdje je bila potrebna sakralnost, interpretaciju su tkale orgulje i zvono. Gdje je u prvi plan trebala doći vojna odlučnost, dominirali su limeni puhači i udaraljke. Idilu prirode koja opjevava junački izboreno tlo u stavku Pastorala ljupko su oslikale flaute, oboe i klarinet, a klavir je funkcionirao kao atipični interpretator nestrpljiva iščekivanja sretne vijesti o priznanju Tomislava hrvatskim kraljem. U Sjetvi upečatljivi gudači personificiraju trudbeničku, snažno naglašenu liniju mukotrpna rada, a u Žetvi gromki forte limenih puhača nagovještava ubiranje plodova nade – nadolazeću krunidbu i priznanje kraljevstva.
Simbolika upisana u glazbu prelila se i na estetsko oblikovanje pozornice. Kostimima i svjetlima dominirale su crvena, bijela i plava boja, najsvjetlija kod puka, čiji su crveni šalovi bili multifunkcionalni kao pregače, pojasevi i križevi. Buduća je kraljevska obitelj varirala nijanse plave, a najzastupljenija je bila boja mučeništva – crvena. Mudrim promišljanjem scenskog pokreta, koračnica, molitve, zagrljaja, žetve i krunidbe došlo se i do nekih zgodnih zajedničkih umjetničkih rješenja – primjerice oblikovanja crvenih križeva na bijeloj podlozi pučke haljine. Time su od prve do zadnje scene pozornicom dominirala dva prohodna motiva – križ kao simbol patnje i žrtve te žito kao simbol nade i prosperiteta. „Krundiba“ nije zapala u banalizaciju i prvoloptaška rješenja. U skladu s njezinom idejom građenja kulta mira, kruna, plašt i žezlo bili su tek završni ukras, a ne samo simplificiran amblem vlasti. Impozantne fanfare nema samo „Aida“ – zborski vrhunac „Imamo kralja“ pozlaćen je krajem neusporedivo važnijim od zlatne krune – glazbom u koju stane 1100 godina povijesti, nade, domoljublja i ponosa.
