Ljetno kino Bačvice, osim što omiljenu ljetnu pozornicu tradicionalno oplemenjuje sjajnim filmskim radovima iz Hrvatske i svijeta, prometnulo se u jednu od najuspješnijih kulisa za podsjetnik na bogato stvaralaštvo umjetničkog genija Ive Tijardovića. Sinoć je u tipičnom splitskom ambijentu, uz zvuk mora, šetača i crvčaka, Simfonijski orkestar HRT-a pripremio pravu glazbenu poslasticu u sklopu obilježavanja Godine Ive Tijardovića i Jakova Gotovca. Koncert Tijardovićeve filmske glazbe „Pjesma Jadrana“ pod sjajnim, živopisnim i upečatljivim ravnanjem maestra Berislava Skenderovića i u besprijekornoj režiji Herci Ganza oduševio je ljubitelje Tijardovićeve glazbe, čiji je filmski aspekt dosad nepravedno bio u sjeni operetnih postignuća. Program je izveden u koprodukciji Grada Splita – Organizacijskog odbora Godine Ive Tijardovića i Jakova Gotovca, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i HNK Split.
Koncert je počeo suitom iz filma „Pjesma Jadrana“, koji je prije nekoliko dana također prikazan u Ljetnom kinu Bačvice. Simfonijski orkestar HRT-a uvjerljivo je prenio gotovo pastoralnu atmosferu malog dalmatinskog mjesta u kojemu tinja nemoguća ljubav siromašnog mladića i bogate djevojke. Time je film koji je hrvatskoj javnosti bio nepoznat, dugo skriven u tišini u Bundesfilm Archivu, konačno došao svojoj publici, a s njim i vrlo uspjela glazba Ive Tijardovića. Tu, ali i mnoge druge zanimljive i poučne crtice iz razvoja hrvatske filmske glazbe s publikom je podijelio moderator i povjesničar filma Daniel Rafaelić. Uslijedila je izvedba glazbe iz dugometražnog filma „Princeza koralja“ u kojemu je Tijardović pokazao duboko razumijevanje kinematografije, ali i prilike da poveže bogatu orkestraciju sa zvukom narodne pjesme i dotad na filmskom platnu zapostavljenog zborskog pjevanja.
Uz izvođenje glazbe iz filma „Mali Ivica“ publika je saznala kuriozitet – film je izgubljen, partitura sačuvana, a jedan je od najvećih komplimenata svom glazbenom kolegi dao Josip Štolcer-Slavenski koji je procijenio da nije spreman za velike izazove filmske glazbe u tome zadatku, ali zna onoga tko jest – Tijardovića. Uz glazbu iz „Sinjeg galeba“, „Malog čovjeka“, zabranjivanog „Ciguli Miguli“ i „Revije na dvorištu“ Rafaelić je dao kontekst razvoja filmske glazbe, osobito 1950-ih, ali i problema kasnog prepoznavanja kvalitetnih glazbenih djela te njihova najvećeg neprijatelja – zaborava. O suverenoj, živahnoj i atraktivnoj izvedbi orkestra na čelu s nadahnutim maestrom Skenderevićem mnogo je rekao njegov moderatorski komentar: „Zahvaljujući orkestru događa se magija, a zahvaljujući maestru alkemija.“
Publiku je posebno oduševilo finale i bis nakon filmskog inserta „Pola stoljeća Hajduka“ redatelja Branka Majera u produkciji Zagreb Filma (1962.). Fantazija iz operete „Kraljica lopte“ zvučala je kao svečani marš u nove pobjede ljubavi između Tijardovića i njegova Splita, ali i cijele Hrvatske koja iznova otkriva ostavštinu genijalnog uma, glazbenika širokih vidika, svjetskog čovjeka višestrukih talenata i umjetnika čija će glazba, kao i klub koji je opjevao, živjeti vječno.
