Dvorište OŠ Spinut sinoć je postalo kulisa pravog baletnog spektakla i sjajne točke na i 71. Splitskog ljeta. Koreografkinja Anastasiia Matvienko postavila je „Chopinianu“ prema M. Fokinu, a ravnatelj Baleta HNK-a Split Denis Matvienko „Valpurginu noć“ prema L. Lavrovskom. Nakon uspješne kombinacije klasičnog bijelog baleta i strastvene životne drame u kombinaciji „Class Concert/Šeherezada“, Matvienko je pribjegao sličnom scenariju u kombinaciji nenarativne klasične „Chopiniane“ i vrlo karakterne, živahne i ditirampske „Valpurgine noći“. Predivnu Chopinovu i moćnu Gounodovu glazbu suvereno je interpretirao Orkestar HNK-a pod vodstvom maestra Mihaila Sinkeviča.
U „Chopiniani“ nema pričanja priče, nema narativne strukture, plesači nisu u službi likova, čime ih Anastasiia Matvienko po uzoru na Fokina izmješta iz dramaturške strukture u glazbeno-interpretativni svijet. Naglasak je na tečnosti pokreta, u ansamblu na protočnoj sinkronizaciji, gracilnoj mirnoći, trenucima gdje ženski dio Baleta uskače iz cipela umilnih labudica u posturu veličanstvenih bijelih kipova. Njihova diskretna, a složno komponirana slika u funkciji je cjeline, njihov doprinos umjetnički pročišćen, jednostavan i romantičan. U toj blagosti pokreta i povremenoj dobrodošloj sporosti glazbe može se u miru pogledati plesače u punini estetskog dojma, usporediti lijep sklad u pokretu, uočiti sitne, a toliko funkcionalne umjetničke detalje poput svilenkastih krila iznad pojasa suknji ili bijelih cvjetova u kosi. Plesači u Chopiniani izgledaju kao bal vretenaca u smiraju mjesečine nad jezerom. Gracioznost, ljupkost, sklad, čistoća. Prostor je to romantike i snova u posvećenu nastupu Jelizavete Nedenenko, Anije Bartkowski, Tee Patriarca, Josephine Mansfield, Svjetlane Dimache, Elle Rose Churchill, Nikol Marčić, Yuke Nojo, Monice Dinoni, Mirabelle Tošković, Anastasiije Boiko, Maje Lončar, Ajle Kadrić i Matee Milas.
Oleh Lihai istaknuo se lijepom linijom kretanja tijela, s lakoćom u prijelazima između pokreta. Bio je izvrsna podrška svojim plesnim partnericama, osobito Irini Čaban Bilandžić. Njih su dvoje bili usklađeni kao lik i sjena, savršeno tempirani, osobito u trima skokovima gdje je Čaban Bilandžić zadržala zadivljujuću čvrstoću, gotovo kao da Lihai manevrira lutkom. Na tehničkoj je razini kod naše nacionalne prvakinje vidljivo da s lakoćom barata Chopinianinim zaštitnim znakom, čvrstim nogama u odnosu na izrazito nježan, fluidan i mekan pokret ruku. Briljantan je dokaz sinergije Orkestra i Baleta bio njezin perolak pas de bourrée couru popraćen divnim pianom prvih violina, da delikatnost pokreta Čaban Bilandžić, poput strujanja kroz zrak, dođe do još većeg izražaja. Sve s lakoćom, sve iz prve, kao da lebdi kroz prostor. Lijepa je to škola za talentirane kolegice Dariju Manoilo i Stellu Duerden, koje su se sjajno nosile s izazovom interpretacije emocije, a ne radnje. Od prpošnosti do smiraja, od snažne prisutnosti do prostora snoviđenja, solistice su bile na visini zadataka, kao i nježni duo Urara Onomata – Rimi Mizuoka. Osim neopterećenosti „prijenosom značenja“ i favoriziranjem pokreta kao medija emocije, „Chopiniana“ će biti upamćena i po sjajnoj glazbi. Chopin je dao gudačima manevarski prostor za ispisivanje temeljne impresije, puhačima atribuira snagu i moć, flauta doprinosi idiličnom raspoloženju, ksilofon približava prostor jave prostoru sna, sve odlično odmjereno, predano, stilski ujednačeno. Još jedan dokaz da nema te „savršene snimke“ koja može nadomjestiti živu glazbu orkestra.
Osim glazbe i koreografije, posebno valja pohvaliti dizajn svjetla Branimira Bokana – zahvaljujući kvalitetnom poigravanju nijansama plave i crvene, Chopiniana je dobila dubinu, a Valpurgina moć dinamiku. Prostor koji preko dana izgleda vrlo pragmatično, da ne kažemo nepoetično, noću je zbog dobro postavljene scenografije i fokusiranja svjetla na drveće i soliste apsolutno mogao parirati Benama, svojoj prvotno planiranoj lokaciji. Kostimi Borisa Zhurilova u „Chopiniani“ bili su prozračni i elegantni, a Dmitryja Paradizova u „Valpurginoj noći“ zavodljivi i upečatljivi – jasno, uz vječne majstorije krojačkih snaga HNK-a. Damir Punda pobrinuo se za odlično oblikovanje tona, Gorenka Žižić Jagar za produkciju, a Tetyana Borščagivska za besprijekoran inspicijentski rad. Vrijedna i čvrsta ruka baletne majstorice Albine Rahmatulline također je vrlo vidljiva u pripremi ansambla.
Za dojam o „Valpurginoj noći“, baletnoj sceni iz Gounodove opere Faust, koja je ubrzo dobila svoj samostalni život, upotrijebit ćemo usporedbu s umjetničkim klizanjem i jednim trenutkom koji je promijenio povijest discipline – zabranjenim backflipom Surye Bonali. Jer gledajući Solomona Osazuvu i Evu Karpilovsku, u nizu akrobacija koje su na rubu vratolomnih i fizički neizvedivih, teško je ne ostati zapanjen. Baletna jednočinka koja vibrantno slavi životne radosti, s naglaskom na razuzdana mitološka bića koja donose osobit scenski naboj, radikalno je drugačija od „Chopiniane“. Ovdje ansambl u pomalo divljačkoj estetici smije improvizirati, pojedinac nije „na lancu“ u oblikovanju vizije vinskog slavlja, šuma okupana eskpresivnom crvenom buja radošću, vitalnošću i zajedništvom. Jehor Horbunov izvrstan je kao Bakho, bog vina, plodnosti i uživanja. On je pokretač za kojim idu razuzdana slavlja i neukrotivi štovatelji.
Eva Karpilovska kao Bakantica otplesala je svoju dosad najbolju ulogu. Nikad sigurnija, nikad moćnija, nikad prpošnija, u nikad riskantnijoj koreografiji. Svaki je njezin grand jete bio savršeno efektan, piruete čvrste, sa sjajnim rotacijama, a skokovi i podrške dosegli su visine (i doslovno i metaforički) koje će biti teško dostići. Uz Karpilovsku, blistava je zvijezda „Valpurgine noći“ bio Solomon Osazuva. Manège u kojem se ne zna je li bolja linija ili visina, skokovi koji prkose zakonima fizike, dojam posvemašnje lakoće u srazu s objektivno izuzetnom teškim zadacima – po reakcijama publike, čini se da imamo novog miljenika. Čestitke idu i eteričnim nimfama (Ania Bartkowski, Ella Rose Churchill, Stella Duerden), provokativnim satirima (Sviatoslav Kashchii, Martin Korol, Oleh Bondar, Konstantin Lubko), zavodljivim četirima djevojkama (Urara Onomata, Anastasiia Boiko, Yuka Nojo, Matea Milas), ali i cijelom ženskom (Jelizaveta Nadanenko, Nikol Marčić, Svjetla Dimache, Monica Dinoni, Maja Lončar, Mirabelle Tošković) i muškom dijelu ansambla (Robbie Fisher, Danil Podhruško, Askhatbek Yusupzhanov, Remus Dimache, Oleksandar Horban). Djelovalo je kao da im koreografija daje prostor da zasjaju u individualnom shvaćanju kolektivnog zadataka, što su objeručke prihvatili i veličanstveno posredovali.
„Valpurgina noć“ balet je koji bio mogao privući sve generacije. U njemu ima i ljupke elegancije (primjerice ples nimfa uz harfu), ali i raskalašene životne radosti, ispijanja kaleža hedonizma, življenja rasterećena života u bujajućem svijetu boljem od svih drugih svjetova. Vjerujemo da bi ostavljanje ovog baleta na programu HNK-a radovalo publiku koja je bila oduševljena umjetničkom razinom na kojoj djeluje ansambl, da ne govorimo o potencijalu za dolazak novih generacija gledatelja u kazalište.
