Posveta splitskim skladateljima, bogata korelacija glazbe i drugih umjetnosti, legende koje su ušle u domaću glazbenu povijest i one koje su na pravom putu da im se priključe, svjež program koji s ljepote klasične estetike skače na avangardna propitivanja mogućnosti glazbe – sve je to stalo u prelijepo otvaranje nove koncertne sezone Hrvatskog doma Split. Koncertna dvorana Ive Tijardovića bila je ispunjena ljubiteljima izvrsne glazbe, a ansambl za suvremenu glazbu Synchronos priuštio im je pravu glazbenu atrakciju. Velemajstori svojih instrumenata koji se ne boje iskoraka u drugačije, tako bi se mogao sažeti nastup ansambla koji čine Marko Zupan – flauta, Tommaso Lonquich – klarinet, Vlatka Peljhan – violina, Vid Veljak – violončelo, Petar Krokar – klavir i Ivana Kuljerić Bilić – udaraljke.
Čime bi se „Tijardović“ zagrijao nego Tijardovićem? Preludij iz Spli'skog akvarela odraz je pravog duha Splita, karaktera, živosti, veselja. Splitski je glazbeni genij u svoje melodije upisao prepoznatljiv domaći kolorit, oduševljenje rodnim krajem, kolike god malomišćanske izazove krio, likove koji se svađaju i zaljubljuju, a potom stapaju u žive slike plesova, šarma i radosti. Kroz Paraćevu je Serenatellu za flautu, violinu, violončelo i klavir ansambl Synchronos odmah pokazao i onu drugu sliku Splita, pomalo sanjivu, utopljenu u klavirsku koprenu impresionističke ljepote, dinamičnost violine i diskretno komplimentiranje flaute. Papandopulova Tri stavka za Orlando ulaze u mnogo dramatičniji svijet, ondje gdje se dubina i dramatičnost u raskošnu i zahtjevnu skladbu upisuju kao prvi označitelji.
Concerto abbreviato Petra Bergama ono je što izgleda kao metafora Hrvatskog doma – rizik zbog svijesti o beskrajnom svijetu mogućnosti, neobičnost koja ne preže pred mogućim nerazumijevanjem, buntovnost i revolucionarnost, izvrsnost prije i iznad svega. Klarinet koji se tijekom skladbe „traži“ na putu za svojim izrazom, dekonstruira metajezik sama sebe pa konstruira nova rješenja, poput pokušaja cvrkuta čudne ptice, ostavio je publiku bez daha, a interpretacija Tommasa Lonquicha ući će u anale Hrvatskog doma. Duboko kontemplativni Phoenix Vlade Sunka sjajna je protuteža prethodnoj skladbi jer se snažno oslanja na maestralan jezik poetske inspiracije, Ujevićevu pjesmu „Pobratimstvo lica u svemiru“. Trnovit put nemirna ritma do situacijskog razrješenja i cilja – svijeta koji stremi boljemu – zaključuje se optimističnim usklikom flaute: radost se može postići kad je cilj ispravan.
Beyond the bend in the road Ivana Božičevića u sebi od prvih taktova krije nešto bajkovito, treperavo, entuzijastično, gotovo filmsko. Skladba kao odraz avanturističkog duha hita na prelijepim krilima ritmičnosti klavira i prpošne energije gudača. Ravnateljica Vanesa Kleva ponosno je na početku večeri publici dala i kontekst – Božičevićeva se skladba inspirira poezijom Ferdinanda Pessoe, koja propituje tajnu „iza zavoja ceste“. A u tim mističnim rukavcima prelijepo je istraživanje repetitivnosti, boje i mogućnosti koje izviru iz različitih vrsta umjetnosti. Sjajni Duo za flautu i vibrafon Olje Jelaska bio je glazbeni dijalog kakav se rijetko viđa. Marko Zupan i Ivana Kuljerić Bilić izveli su i duet i duel, prepustivši se neobičnom svemiru imaginarne retoričke igre, glazbene antanaklaze i nadmetanja u odnosu koji ne funkcionira bez drugosti onoga pored tebe.
Gloria discipuli, gloria magistri – tako se može reći za nevjerojatno talentirane mlade skladatelje Šimuna Čarlija Boticu i Lukšu V. Montanu, koji su zasigurno ponos i dika svih onih koji su ih poučavali i poticali da šire svoja kompozitorska krila. Skladba Šimuna Čarlija Botice Distant landscapes neodoljivo podsjeća na kultnu sliku „Lutalica u moru magle“ Caspara Davida Friedricha. Botica svojom glazbom vječno propituje granice, ovdje promatrajući udaljene horizonte, mistično zastrte maglovitim obrascima koji zahtijevaju začudna rješenja i povremene skokove u estetiku šoka. Impresionističkim pristupom ljepoti prizora, ali s ekspresionističkom željom za izražavanjem osjećaja, Botica pred glazbenike stavlja velik izazov (osobito pred sjajnu udaraljkašicu koja istovremeno svira vibrafon batićima i gudalom [!], i klarinetista koji bas-klarinetom donosi nov, dubok i nepoznat zvuk), tjerajući ih da pomiču svoje imaginarne granice u svijet koji odbija bivati omeđen. Kako se skladba bliži kraju, tako sfumato obrisi glavnog motiva postaju sve jasniji, bliži i ljepši te vas još dugo nakon izvedbe ostavljaju u stanju zapanjenosti.
Lukša V. Montana svoju inspiraciju za Orbitu pronalazi u fizikalnim pitanjima i dinamici kretanja triju nebeskih tijela. Inspirativna misao u glazbenoj se interpretaciji materijalizira kao aforizam „Stalna samo mijena jest“ . Lukša V. Montana istražuje kako se jedno prema drugom odnose ljepota i neobičnost, privlačne sile, ali i trenuci skokovitih odbijanja, lepršanje u prostoru koji je ispunjen glazbenom znatiželjom i uspostavljanjem vlastitih, atraktivnih pravila igre.
Nastup ansambla Synchronos glazbeni je praznik u kojem sudjeluje šest virtuoza spremnih na najveće izazove i eksperimente. Posveta splitskim skladateljima nije mogla poželjeti bolje interprete, a publika nove miljenike kojima će, nadamo se, vrata Hrvatskog doma uvijek biti otvorena.
