[K]ad me sjećanje vrati više od tridesetak godina unatrag, vidim veliku obitelj, oca, majku i nas šestero djece. Nismo imali ništa, a imali smo sve. Kako je to vrijeme bilo lijepo, bezbrižno, skladno, neponovljivo. Ta fascinantna jednostavnost, ljubav, ono malo što smo imali, dijelili smo na dijelove, i svi bili sretni. Tri brata, i tri sestre. Svaka je sestra imala svojeg brata, svojeg zaštitnika. Živjeli smo skromno, samo je otac radio. Odjeća se nasljeđivala, ako smo imali tu sreću da je netko stariji od nas, knjige također. Preživljavalo se, snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Radilo se po polju, čuvalo stoku, pomagalo ostalima u selu. Pozajmljivalo se i vraćalo. Nije bilo bahatosti, isticanja, na neki način, svi smo bili približno isti.
"Dom ne čini kuća, nego ljudi"
A onda mi je poginuo jedan brat, niti godinu ipol kasnije drugi… Naša lijepa obitelj imala je preteške rane nanesene tragedijama. Utihnuo je smijeh, zamijenile su ga suze. Onaj tko nije vidio suze roditelja za djetetom, ne zna što je bol. Ne daj Bože nikome. I dalje se obitelj držala na okupu, držali su je roditelji. Svi smo mi imali svoje živote, ali i ljubav prema rodnoj grudi. Posebna je to ljubav, mjesto gdje su naši korijeni, i kosti naših najmilijih. Sveta je to zemlja. A onda je umro otac. Teško se nositi sa svim tim. Ali, sve dok je majka živa, imaš dom, imaš mjesto gdje ćeš doći, osobu koja će te zagrliti. A kad su se njene oči zauvijek zaklopile, shvatila sam da dom ne čini kuća, nego ljudi. Selo više nema onu ljepotu, nego me podsjeća na ono što sam izgubila.
Svaki kamen na selu obiluje uspomenama, ali te uspomene nosimo sa sobom. One nam ne nedostaju. Nedostaju oni kojih nema. Gledam u ono što su moji roditelji stvorili, gledam u kuću koja je nekad bila dom, sada su samo četiri zida koja podsjećaju na neka bolja vremena. I da otvorimo kuću, ona ne miriše na ljubav, nego na ustajalost. I kad upalimo vatru, ona ne isijava toplinu, nego na hladnoću. Nema nje, nema one koja je bila stup obitelji. Propada kuća. Ondje gdje je nekad bio smijeh, sada je zlokobna tišina. Nema nikog da bi se nasmijao. Jedan dio obitelji se preselio na drugi svijet, drugi dio se razmilio po svijetu. O, kućo moja mila. Onoliko koliko sam te nekad voljela, sada te izbjegavam. Imam ključ, ali u nju ući neću. Zaobići ću je, jer me ona ne podsjeća na sreću, podsjeća me na sve one koje sam izgubila. I kad odem na selo, odem na groblje, i vratim se odmah natrag. Ne dolazim ni pred kuću. Ona nije građena da bi bila pusta. Teško je promatrati tu oronulost, mjesto gdje životni trud mojih roditelja jede vrijeme. Rasipa se kuća kao što se i naša obitelj rasula. Kad mi je umrla majka, i kada sam kćeri rekla da se osjećam k'o siroče, gledala me je sa nevjericom.
Ponos što sam njihova
''Pa ti imaš četrdeset i šest godina'' - nije joj bilo jasno.
Shvatit će tek kad doživi ono što sam ja doživjela. Kad izgubiš majku, prestaješ biti dijete. Sve do tada, nečije si dijete, netko te bezuvjetno voli, netko se moli za tebe i bdije nad tobom, kao što se ja molim za svoje. Djetetova bol roditelje najviše boli.
Ne mogu reći da sada nisam sretna. Jesam. Bio bi grijeh da kažem drugačije. Molim se samo da ne doživim sudbinu svojih roditelja, jer, sve bih mogla podnijeti, ali ne i da se njima šta dogodi. Nadam se da će Bog biti milostiv po tom pitanju. Imam svega u izobilju, imam sve ono što u djetinjstvu nisam imala, ali bih sve to dala da ih mogu vidjeti barem na djelić sekunde. Bol za gubitkom ponekad je nesnošljiva, ali je zamijeni ponos što sam ipak imala priliku da oni budu dio mojeg života. Samo tako razmišljajući, čovjek može opstati.
Ponos što sam njihova, ispunjava svaku stanicu mojeg bića. Možda nisu tu fizički, ali su u mojim molitvama, u mojem srcu.
Možda je ostala pusta kuća, ali ja vjerujem, još uvijek u njoj ima ljubavi, jer ljubav nikada ne nestaje.
Nekako, volimo misliti da do konačnog rastanka nikada neće doći, ali dođe. Uvijek smo nespremni na gubitak, i zato… volite dok možete, jer nikada ne znate kada nekog vidite zadnji put. Možda vatre nema u kući na selu, ali je ima u našim srcima. Gori ona vatra koju su upalili moji roditelji, vatra života i ljubavi.
Volim vas, mili moji.
