Slikovnica “Dama Uspinjača i gospon Tramvaj - nepoznata ljubavna priča sa zagrebačkih tračnica” splitske autorice Mije Vrdoljak objavljena u izdanju Slatkopedije, inače osnivača Splitskog kantuna, ruši predrasude o animozitetu sjevera i juga.
Poznati dječji nakladnik, Slatkopedija, nakon nešto duže stanke na tržište donosi novi naslov “Dama Uspinjača i gospon Tramvaj - nepoznata ljubavna priča sa zagrebačkih tračnica” poseban po mnogočemu. Prije svega, prvi je to naslov koji nije izašao iz autorske suradnje Kate Bošković i Matee Erceg, već i tekst i ilustracije potpisuje Mia Vrdoljak. Nadalje, riječ je o slikovnici koja prilično vjerno čitatelje vodi kroz naljepše zagrebačke ulice, a slojevitost priče i detalji o kojima je na ilustracijama autorica vodila računa čine je slikovnicom više namijenjenom nešto starijim čitateljima, osobito obožavateljima Zagreba i onima koji uz Ilicu i druga kultna zagrebačka mjesta vežu nezaboravne uspomene.
Ipak, najveća posebnost ove slikovnice jest činjenica da slikovnicu u cijelosti posvećenu Zagrebu potpisuje splitska autorica, ali i da izlazi u izdanju Slatkopedije, u izdavačkim krugovima poznate kao osnivačice i organizatorice Splitskog kantuna, incijative koja okuplja male splitske izdavače i samostalne autore za lakše nastupanje na velikim festivalima i sajmovima diljem Hrvatske.
Kako to da su za prvu slikovnicu koju ne potpisuje uigrani dvojac Kate Bošković-Matea Erceg odabrale baš onu koja priča o Zagrebu, objašnjavaju Kate Bošković i Mirjana Bošković Smrekar, urednice i izdavačice ove slikovnice te organizatorice Splitskog kantuna: “Mia je od prošle godine postala dio našeg Kantuna kao samostalna autorica koja je u sklopu naše inicijative predstavljala dvije svoje slikovnice, a kada nam je, oko Interlibera prošle godine poslala rukopis za ovu slikovnicu, odmah smo znale da želimo baš mi čitateljima prenijeti ovu čarobnu priču koja nam pokazuje da nas ljubav često čeka tamo gdje joj se najmanje nadamo.”
Ni Mia nije dugo razmišljala o tomu koga bi izabrala za izdavača: “Slatkopediju sam odabrala zbog pristupa Kate Bošković i Mirjane Bošković Smrekar. Željela sam raditi s ljudima kojima na prvom mjestu nije zarada, nego dobra ideja i pouka. Odabrale smo najveći format knjige, mi kao Splićanke pišemo o Zagrebu, ilustracije su rađene ručno u akvarelu dok su danas većinski zastupljene digitalne ilustracije…
Sve navedeno zahtjeva više vremena izrade, veće troškove, zahtjevniju distribuciju i medijsku eksponiranost. Nadam se da će čitatelji prepoznati koliko je u cijelu slikovnicu utkano rada i truda.”
A iza ideja za pisanje ove slikovnice stoji cijela priča koju otkriva autorica: “Sama inspiracija za slikovnicu došla mi je kada sam čula da Zagrepčani uspinjaču zovu najstarijom zagrebačkom damom. To mi je bilo iznimno simpatično. Od tada mi taj naziv nije izlazio iz glave i pri svakom sljedećem posjetu Zagrebu zastala bih pred njom, promatrala je i stvarno sam je počela doživljavati kao jednu krasnu, dostojanstvenu i tihu damu. Došlo bi mi da je i pozdravim.
I tako to biva, barem kod mene kao autorice — ja ne pišem iz želje da nešto napišem pa onda smišljam što napisati, nego mi sine neka ideja ili misao koja me zatim dugo prati. Tako me i uspinjača pratila godinu-dvije u mislima. Zamišljala sam je kao živo biće i kako joj se sigurno sviđa neki gospon tramvaj… Tu je nastao i naslov u mojoj glavi — „Dama Uspinjača i gospon Tramvaj — nepoznata ljubavna priča sa zagrebačkih tračnica“. Tek nakon toga nastala je cijela priča.”
Sam proces izrade slikovnice trajao je prilično dugo, a u samoj konačnici za autoricu je bio i vrlo izazovan: “Kao što sam rekla, ne pišem zato što želim pisati, nego zato što me neka misao, ideja ili naslov prati sve dok je ne izbacim na papir. Tek tada je se ‘riješim’. To je meni neka potreba koju moram zadovoljiti da bih bila mirna. Kao kada si gladan pa ne možeš misliti ni na što drugo dok ne pojedeš i zadovoljiš fiziološku potrebu. Meni je pisanje potreba duše.
Cijeli proces traje nekoliko godina. Od prve ideje, vremena dok ona tinja i razvija se u glavi, pa sve do trenutka kada osjetim da je spremna za realizaciju. Kada pišem priču, kostur cijele radnje nastane gotovo odmah — to su nabacane riječi, nedovršene rečenice i misli. Nakon toga uređivanje teksta traje puno duže.
Za ilustracije mi je trebalo pet mjeseci. Zadnja dva mjeseca bila su posebno intenzivna — crtala sam od 9 ujutro do 2 ili 3 iza ponoći, uz kratke pauze za jelo. Jednu ilustraciju možete napraviti za nekoliko sati, ali možete je crtati i godinu dana. Tu treba pronaći optimum — da si ti zadovoljan, ali i da slikovnica bude završena u dogovorenom roku. Za jednu ilustraciju trebalo mi je tri do četiri dana intenzivnog rada, a slikovnica ih ima nešto manje od četrdeset.
Ilustracije su pune detalja i trudila sam se da govore još više od samog teksta. Posebno mi je bilo važno da roditelji u njima primijete detalje koje djeca možda neće odmah vidjeti. Jer slikovnice nisu samo za djecu. Zato ilustracije nose i poruke za roditelje.” - ističe Mia.
“Zato, ako me netko pita što očekujem od ove slikovnice, odgovor je – očekujem upravo to. Da svako dijete koje je pročita barem na trenutak povjeruje u njezinu čaroliju i doživi je jednako iskreno i snažno kao moj sin te večeri.”
A što je ono što autorica želi da čitatelji ponesu u sebi nakon čitanja ove slikovnice: “Nedugo nakon što sam završila gotovo cijelu slikovnicu, otišli smo na obiteljski izlet u Zagreb. Bila je večer. Šetali smo Ilicom, muž, djeca i ja te smo stigli do podnožja uspinjače. Izraz lica mog starijeg sina kada je ugledao da ona zaista postoji ne mogu opisati riječima.
Molio me da se Tomićevom ulicom popnemo do uspinjače kako bi je mogao vidjeti izbliza. Cijelim je putem hodao na prstima i šaptao da ne bi probudio „staru damu“. Kao u priči, upravo je tada ispred nje stajao zaštitar – poput konduktera koji je vjerno čuva.
Nakon toga otišli smo u obližnju slastičarnicu iz priče na kolač, a zatim se prošetali šarenim trotoarom u Masarykovoj ulici, koji je također prikazan u slikovnici.
Bio je toliko uzbuđen i pod toliko snažnim dojmom da sam mislila kako te večeri nikada neće zaspati. Posebno zato što je želio dočekati i vidjeti gospodina Tramvaja kako dolazi po svoju damu.
Zato, ako me netko pita što očekujem od ove slikovnice, odgovor je – očekujem upravo to. Da svako dijete koje je pročita barem na trenutak povjeruje u njezinu čaroliju i doživi je jednako iskreno i snažno kao moj sin te večeri.”
Ako želite i vi zakoračiti u čarobnu ljubavnu priču dame Uspinjače i gospona Tramvaja, naručite je preko webshopa Slatkopedije ili je pronađite na sljedećim prodajnim mjestima: Hoću knjigu, Znanje, VBZ, knjižare Dominović, Ljevak i Pričozemska te Dom priča, a od sljedećeg tjedna i na prodajnim mjestima Planetopije u Zagrebu i Splitu.
