Na današnji dan 2023. godine umro je Miroslav Ćiro Blažević
Na današnji dan prije dvije godine napustio nas je Miroslav Ćiro Blažević. Ali kao da i nije, kao da je i danas tu i kao da će se pojaviti negdje s onim svojim karakterističnim nastupom i izričajem. Trener svih trenera - kako smo mu tepali, navijači, poklonici, štovatelji. A bio je stvarno faca. Najblaže rečeno. Osebujan i karizmatičan lik, kakve prije njegove pojave i nismo viđali na klupama nogometnih prvoligaša.
Napisat će tako jednom veliki novinarski mag, nažalost također pokojni, Tomislav Židak: "Imao sam dvadeset godina kada je u Zagreb došao Ćiro Blažević, elegantan, u najnovijem odijelu, parfemiran... Pričalo se kako je bio izbornik švicarske reprezentacije i trenirao neke švicarske klubove. Tadašnji treneri znali su u kopačkama dolaziti na kat u maksimirske kancelarije. Ćiro je bio potpuno drugačiji. Urednik me kao mladog novinara poslao da odem do Maksimira, vidjeti što se to tamo novo događa." A imao je Židak šta i vidjeti, Miroslav Ćiro Blažević preuzeo je momčad na 14. mjestu u doba jedne od najvećih maksimirskih kriza, pa je u svojim osebujnim nastupima govorio: "Situacija je teška, ali privuklo me nešto što je još ostalo, a to je - renome." I onda je krenulo "Dinamovo proljeće", kao više od nogometa, kao pokret. Ćirin bijeli šal lebdio je nad Zagrebom. Bilo je tu i probuđenog hrvatstva u Dinamovom jurišu na titulu prvaka i prekida dominacije beogradskih klubova. Ćiri su u Zagrebu još za života priređivali razne oproštajne manifestacije, a i sam Ćiro se šetnjama po centru u društvu sina Miroslava opraštao s voljenim gradom. Tako su u "Histrionskom domu" organizirali priredbu na kojoj su nastupili: Drago Diklić, Matija Dedić, Ladarice... Gosti su bili veterani Dinama, iz šampionske 1982., pa poznati novinari Anton Samovojska, Miroslav Rede, obitelj Šibl... Voditelj, glumac Zlatko Vitez rekao je tada: "Kada sam u proljeće 1982. vozio se prema maksimirskom stadionu, pred završnu utakmicu protiv Budućnosti, na svakih dvadeset metara stajao je milicionar sa "šmajserom"." I bilo je tako, komunistička vlast plašila se Dinamova slavlja i fešte, koja je, ruku na srce, bila više od puke nogometne igre.
Plašili su se buđenja nacionalizma. Hrvatski komunistički lider Vladimir Bakarić davno je govorio: "Najbolje je kad je Dinamo sedmi. Na Maksimiru se okupi sedam, osam tisuća posjetitelja i tada nema nacionalizma." Ali Ćiro je srušio sve te tabue i uvijek je govorio da je ta njegova 1982. najbitnija u njegovoj velikoj karijeri. Vodili su ga poslije i za trenera Prištine, zagrebački zlatari s Kosova, i tamo je bio omiljen. A onda je došla devedeseta... Stvarala se hrvatska nogometna reprezentacija. Ćiro je, naravno, postao izbornik. Veliki izbornik. Već u prvoj njegovoj službenoj prijateljskoj utakmici sa Španjolskom u Valenciji 1994. pred 40.000 gledatelja, vidjelo se da možemo i sa najjačima. Reprezentacija, predvođena: Bobanom, Šukerom, Bilićem, Asanovićem, Prosinečkim, Štimcem, pobijedila je "Furiju" sa 2:0. A mi smo u Splitu u "Rafe", ispod Kaskada, gledali preko TV-a kako debitira naš tada mladi Ivica Mornar i probija stranu na "Luisu Casanovi". I krenula je onda priča sa "Vatrenima". Osvojilo se peto mjesto na Euru 1996. Tijekom tih kvalifikacija, pobjede hrvatske nogometne reprezentacije bile su dodatni podstrek hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. Kruna Ćirine reprezentativne karijere bila je bronca sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Silno je želio biti i trenerom Hajduka. I postao je to u svibnju 2005. Ali nije išlo, mada je u momčadi imao i Niku Kranjčara, kojeg su obožavale tribine Poljuda. Došla je poznata katastrofa protiv Debrecena i Ćiro je ubrzo morao otići.
Na klupi ga je naslijedio Ivan Gudelj. Ponosno je godinama kasnije, kad bi u nekim prigodama navratio do Poljuda, pokazivao svoj trofej Superkupa, osvojen s Hajdukom 2005. u srazu s Rijekom i pobjedom od 1:0. Sretao sam Ćiru kasnije u raznim prigodama, znao bi mi reći: "Još se nisam oporavio od odlaska iz Hajduka". Jednom sam se usudio upitati ga zašto kao izbornik nije više davao šanse obožavanom nogometnom velemajstoru Milanu Rapaiću? "To je moja najveća greška, u odlučujućoj utakmici za plasman na Euro 2000. stavljam Josipa Šimića, a Miki bi mi onu šansu utakmice protiv Jugoslavije pospremio u mrežu." Takav je bio Miroslav Ćiro Blažević, neposredan, iskren, susretljiv, šarmantan...
Umro je na današnji dan, 8. veljače 2023., ne dočekavši sutradan svoj 88. rođendan. Pamtimo Vas, šefe, i znamo da Vaš bijeli šal i danas, s neba, lebdi nad hrvatskim nogometom.