Nedavno sam na Facebook zidu svoje prijateljice, prosvjetne radnice, ugledala sliku koja mi se urezala u pamćenje. Autor je sovjetski slikar Fjodor Pavlovič Rešetnikov, a naziv je slike „Opet dva“ ili „Ponovno dvojka“, kako već koji izvor prevede, no značenje je jasno. Središte je slike plavokosi dječačić snuždena pogleda. Obitelj ga strijelja izrazima razočaranja, a jedini mu se istinski veseli – pas. Ako Internet ne laže, Rešetnikovljev prvotni plan nije bio naslikati posrnula učenika pod kritičkim okom obitelji, nego prikazati baš suprotno – odlikaša koji kući donosi lijepe vijesti i ocjene. Pri potrazi za tim izvrsnim završio je u moskovskoj školi gdje je onaj najbolji, od silne odgovornosti što ga taj nepoznati čovjek gleda i (pr)ocjenjuje – završio u potpunoj blokadi. Podbacio. Želim vjerovati da je ta verzija točna i da je ponukala slikara na pogled u te tužne djetetove oči.
Želje i očekivanja u srazu s realnim stanjem
U jednoj sam nastavničkoj grupi jučer pročitala komentar kolegice koji ću parafrazirati: „Imam učenika koji uvijek pita je li zadatak za ocjenu. Ako nije, uopće se ne trudi.“ Zašto je tomu tako? Otkud izvire taj poriv, pogotovo među mališanima u razrednoj nastavi, da sve mora biti ocijenjeno, da je cijelo njihovo školovanje borba za peticu? U očekivanjima. Od nas se od najmanjih nogu nešto očekuje. „Budi dobar i dobit ćeš slatkiš.“ „Prođi s pet i kupit ću ti najnoviji mobitel.“ „Budi najbolji i bit ćeš nagrađen.“ Ondje gdje bi dijete moglo zakazati u sposobnosti ili mi u odgoju i podučavanju radnim navikama – nastupa đavolji ples nagrade i kazne. Dok agresivno prodajemo paradigmu o cjeloživotnom učenju u kojem je svrha (valjda) osobni rast i napredak, djeca uče da bi bila nagrađena. Ponekad materijalnim, ponekad pohvalom za kojom toliko žude. Zato će se ponekad i fizički i psihički i emocionalno iscrpiti. Jer što ako donesu četvorku? Trojku? Možemo li jamčiti da nećemo biti onaj roditelj koji će pitati „A koliko je Ivan dobio? Ostatak razreda? Zašto ti nisi mogao/mogla bolje?“ Koliko je nas objektivno svjesno da zakon velikih brojeva govori o tek nekoliko iznad i ispodprosječnih u razredu, s većinom u zlatnoj sredini? Promatramo li osrednje dijete kao „zlatno“? Ili u svijetu u kojem se sve mjeri brojevima naše dijete mora biti iznadprosječno da bi zadovoljilo kriterije?
Bolesna ambicioznost
U svom ne toliko dugom, ali vrlo dinamičnom radnom stažu upoznala sam nekoliko stotina učenika. Vjerujem da još uvijek svima znam ime, prezime i čime se bave ili se žele baviti. Kad bi me netko pitao kakav broj vezan uz njih, nastao bi problem. Njihove zaključne ocjene pamtim slabo ili nikako. Štoviše, da mogu nekako izbrisati pamćenje tih posljednjih dvaju tjedana kad pojedinci hodočaste pred zbornicama i povlače vas za skute kao da ste vrhovni vjerski vođa, kad neki roditelji (dok dobro znaju da posljednja dva tjedna nema informacija) vrše kojekakve pritiske, kad ti kao mladoj zamjeni kolegica kaže „Smisli kako da dijete dobije pet. Kod tebe ima četiri, a majka mu je naša kolegica“, izbrisala bih. Sve bih izbrisala. I broj na tokenu, i broj u e-dnevniku, i zaključnu ocjenu. Da se razumijemo, jednako su mi se gadili i smajlići moga prvašića. Kao da ☹ :/ i 😊 mogu pokriti raspon svega što krije jedna djetetova zadaća…
Dolazili su mi s pričom o prosjeku 4,4. Nekima bude neugodno, neki nemaju nimalo srama. Neki dolaze da ne razočaraju roditelje, neki na šest adresa pitaju „Fali mi samo vaša ocjena za prosjek“. Potonjima obično prođe. Više me brinu ovi prvi. Djeca ambicija, vlastitih ili obiteljskih. Oni koji su objektivno dobri ili vrlodobri. Kad je točno pridjev dobar ili vrlodobar prestao biti kompliment te postao pokazatelj ograničenih sposobnosti i budućih propalica – ne znam. Znam samo da o mojim vrlodobrim, dobrim, pa čak i dovoljnim učenicima ocjena nije govorila mnogo. O karakteru, dobroti i budućim zanimanjima baš ništa. Možda tek ponešto o radnim navikama i intrinzičnoj motivaciji.
Predajem hrvatski jezik. Moje je dijete iz hrvatskoga dobro. Što bi se u stara vremena reklo – zlatna sredina. Sve učiteljice koje su mu predavale bile su izuzetno pedantne i osobito temeljite u izvještavanju o ocjenama. Jednom sam čula i „Znam da ste Vi kolegica“… Uz prikaz djetetovih sasvim objektivnih ocjena skoro da se čuo nekakav prizvuk isprike. Kao da je dijete negdje malo „zaštekalo“ jer nije novi Babić, Finka ili Moguš, a majka mu profesorica hrvatskoga. Zatim se uključila još jedna pošast modernoga načina vrednovanja, kalkulator, i nepotrebno opravdavanje toga prosjeka koji je bio – prosječan. A učiteljica je svoj posao odradila najbolje što je znala. Kao i dijete. To je njegovo najbolje u zlatnoj sredini. „Mene ocjene ne zanimaju“, izustila sam nešto što može biti i noćna mora i najljepši san svakog razrednika, „jer ocjene mi ništa ne govore o tome kako mi je dijete. Je li mu dobro u razredu? Kako se slaže s kolegama? Jesu li pristojni i prijateljski nastrojeni jedni prema drugima?“ Učiteljica je odahnula. A znam i zašto. Jer ponekad roditelji uđu vukući za sobom sjenu s kojom se ne da razgovarati – ambiciju. A tada je kriva južina, učiteljica, škola, horoskop, korona i smjer Zemljine rotacije. Sve su „okolnosti“ krive što dijete nije ne odlično – nego onakvo kakvim ga oni žele vidjeti.
Što broj otkriva, a što skriva?
Daleko od apologije vlastite struke, susretala sam i nastavnike kojima je ambicija ugušila ljudskost. Profesionalce kojima je dijete koje ima ocjenu vrlodobar, dobar ili nedajbože dovoljan dežurno smetalo. Strano tijelo, greška u sustavu i kamen oko nogu koji bi bilo najbolje skinuti i šutnuti. Neki su toliko uvjerljivi u svojim nastupima da dijete na kraju dana pomisli da bi dobri i dovoljni trebali odustati i prihvatiti da su nepotrebni ovom savršenom svijetu. Svijetu u kojem moraš biti natjecatelj i donositi pehare i medalje. Takvih se najviše bojim. Jer oni, kao i ona Rešetnikovljeva slika s početka priče, dokazuju da će te ponekad najbliži zbog gluposti poput brojke prostrijeliti pogledom koji će ti se zauvijek urezati u srce. Zbog kojega ćeš se osjećati kao napušteno pseto. Dok usred sobe pune ljudi samo štene veselo skače na svog malog nadolazećeg gazdu. Jer gazda je gazda i gazda je najbolji – čak i kad dobije dva.
Dragi učenici, učitelji i roditelji, bez potrebe za dociranjem, jer svatko će od nas naposljetku napraviti po svojoj procjeni i savjesti, podijelit ću misao koju kao papiga ponavljam i djeci i učenicima: za sve u životu postoji druga prilika. Novi pokušaj. Sljedeći rok. Osim za život. Jedan, jedini, krhak kao treptaj oka. Budemo li živjeli kao robovi brojeva, bez osjećaja za objektivne mogućnosti svoje djece, i završit ćemo kao glupi broj. Statistika. Prosjek. Među svima onima koji su između formativne i sumativne ocjene izabrali sumativnu. Koja ne govori jesu li naša djeca marljiva, lijena, brza, spora, aktivna, pasivna, razigrana, introvertirana, umjetnički nadarena, sportski nadarena, zdrava duha, željna natjecanja, željna mira, individualna, šarolika, posebna. Svu djecu svijeta stavit ćemo u vreću od nedovoljan do odličan. Ma što staviti? Eliminirati ove ispod odličan. Zna se što svi skupa, i djeca i mi, radimo zadnji tjedan. Netko zbog slatkiša, netko da „selo ne priča“, netko jer je 5.0 valjda pokazatelj da smo savršeni, a netko da nam barem jedna osoba udijeli veseli pogled psića s Rešetnikovljeve slike.
