Gradonačelnica Supetra, Ivana Marković podijelila je emotivno pismo koje vraća vjeru u ljude. Brazilsko-njemačka obitelj oduševljena je ponašanjem bračkih vatrogasaca, a sada su se oglasili i vatrogasci.
- Iskreno, nismo mislili pisati o ovome, jer je zaista riječ o duboko emotivnoj i intimnoj priči, ali kako je ona već ionako vani mislimo da neće biti na odmet da je još jednom prepričamo, ovaj put iz naše perspektive - započeli su vatrogasci.
Njegovu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti:
- Uobičajena nedjelja u vatrogasnoj postrojbi, red zaduženja, vježbi, čišćenja opreme, ručka, odmora, fizičke spreme i niz ostalih aktivnosti kojima vatrogasci krate vrijeme do kraja smjene ili eventualne intervencije, štogod prvo naleti. A prvo je naletjelo ovo drugo, obavijest iz VOC-a glasila je "prometna nesreća na D-113 kod Pražnica, izlijetanje automobila, ima ozlijeđenih", na mjesto nesreće upućuju se vatrogasne ekipe iz Supetra, Bola i Pučišća. Scramble je bio trenutan, spasilački tim Riste, Grana i Dion su s navalnim vozilom bili vanka ispod minute. Čif Peruzo za dvi i po... ali kako on vozi zapovjedno vozilo, razliku je nadoknadio već do Sv. Roka, za vas koji niste na per tu sa Supetrom i našim otokom općenito riječ je o brdu koje se nadvija nad gradom ni kilometar puta od zgrade našeg vatrogasnog doma.
Prvi je dakle došao na mjesto nesreće, procijenio situaciju napravio plan i radio vezom ga objasnio timu koji je dolazio odmah iza njega. Momci su po dolasku kamion postavili u zaštitni položaj i samo poispadali iz njega sa hidraulikom u rukama. Muškarac i žena ležali su isprepleteni u smrskanoj bubi poput lutaka kojima je netko iznenada presjekao konce, muškarac je stenjao, žena nijemo krvarila a na zadnjem sicu dvoje klinaca... prestravljeni ali na prvi pogled neozlijeđeni. Njih je hitna prve izvukla van što je omogućilo nama da se posvetimo odraslima.
Trijaža ekipe iz hitne medicinske pomoći procijenila je da je žena na redu prva za ekstrakciju, radilo se brzo, hidraulika je parala lim ko vruć nož maslac i sve je bilo gotovo u manje od dvije minute. Njeno vađenje bilo je pipaviji dio posla, daska, imobilizacija, ekstrakcija...the works. Nakon predaje gospođe hitnjacima... natrag gospodinu, obzirom da je automobil već bio otvoren poput riblje konzerve njegovo je vađenje bilo još brže.
Jedna digresija, imajte na umu da se svo vrijeme intervencije, usred te gužve vatrogasca, hitnjaka, policije i velikog broja namjernika i promatrača nalazilo dvoje prestravljenih klinaca koji su nijemom užasu promatrali sav taj kaos sa svojim unesrećenim roditeljima u samom njegovom središtu. Čif Peruzo ne bi bio čif uopće, kada bi mu takvi detalji promicali, pa je usred intervencije na trenutak napustio svoje ljude i u masi promatrača potražio nekoga tko govori njemački obzirom da klinci očigledno nisu reagirali na njegove upite na engleskom.
I sad slijedi onaj trenutak kad se nebo zastrto tmurnim oblacima otvara a zraka svijetlosti ukaže na gospođu Camillu iz Danske koje se sa svojom obitelji vozila u automobilu odmah iza njih i koja ne samo što govori engleski i njemački već je po zanimanju ... wait, for it... dječja psihologinja! Ne Peruzovu zamolbu, gospođa je bez oklijevanja sprašila supruga i djecu dalje prema Bolu i posvetila se klincima iz zgužvane VW Bube.
OK klinci su dakle privremeno zbrinuti vraćamo se unesrećenima, sad kad su svi bili vani trebalo je donijeti odluku što s njima? Kako se tu uvijek sluša hitnu a njihova je ekipa procijenila da odrasle treba što brže prebaciti u KBC Split trebalo je odraditi prijevoz do zračne luke Brač i preko VOC-a Brač organizirati hitni medicinski let helikopterom. Rečeno učinjeno. I roditelji su unutar onog famoznog zlatnog sata bili na putu ka najboljoj medicinskoj skrbi s ove strane Jadrana.
A naši su se heroji vratili u postrojbu sa dva mala "slijepa putnika" i danskom prevoditeljcom.
Što je u osnovi bila štono bi ameri rekli "a whole new ballgame".
Procedura je ovdje poprilično stroga, i podrazumijevala je kontaktiranje policije i aktivaciju sustava socijalne skrbi, koraka predviđenih upravo za takve slučajeve.
Mi nismo u tim trenucima raspolagali sa nikakvim informacijama o zdravstvenom stanju njihovih roditelja a kamo li prognozama o eventualnom oporavku i izlasku iz bolnice, do prvih glasa iz Splita prošli su sati koje su šokirana djeca provela u društvu vatrogasaca, prevoditeljice Camille i socijalne radnice Katarine koja nam se u međuvremenu također pridružila. Veliki crveni kamioni, naša šempjasta kuja Buffy, Netflix čiji su se crtići specijalno za ovu prigodu svi prebacili na njemački jezik i hrpa grubijana u uniformama koji su se doslovce natjecali tko će klincima prije biti na usluzi i Max-O i Nikki (o daa... odma su se udomaćili zar ste uopće sumnjali?) su se malo pomalo se smirili, izašli iz stanja šoka i zaboravili na stravu kroz koju su zajedno sa roditeljima prije nekoliko sati prošli.
Kad su prve informacije napokon došle preko kanala bile su istovremeno i dobre i loše. Dobro je bilo to što su i mama i tata obzirom na težinu izlijetanja "prošli ka cviće" i prve su prognoze ne samo jamčile potpun oporavak bez posljedica za oboje. Loše je bilo to što su iste te prve prognoze najavljivale da će otac navečer zadnjim trajektom iz Splita biti s njima dok će majka ipak morati par dana provesti u Splitu na oporavku i daljnjem promatranju, što je onda podrazumijevalo njihov kasnonoćni transfer do apartmana u kojem su odsjeli a sve skupa je značilo još šoka i još stresa povrh sveg onog šoka i stresa od prije, nama se to činilo kao malo previše šoka i stresa za ta dva mala ljudska bića u tako malo vremena pa sumo predložili alternativno rješenje: smještaj u vatrogasnim spavaonicama za svo troje. Što je na koncu iskomunicirano sa roditeljima i socijalnom radnicom i prihvaćeno.
Nažalost otac na koncu nije te večeri otpušten iz bolnice nego sutradan a nasreću klinci su već bili pozaspali pa je brigu o njima te je večeri preuzela socijalna radnica Katarina koja je do jutra bdjela nad njima obzirom da se danska psihologinja u međuvremenu pridružila svojoj obitelji u Bolu.
Katarina je nastavila brigu o njima i ujutro pa smo uz redovnu vatrogasnu smjenu u zgradi imali i vrtićku grupu
Katarina je nastavila brigu o njima i ujutro pa smo uz redovnu vatrogasnu smjenu u zgradi imali i vrtićku grupu koja je imala svoj neovisni raspored koji je pak podrazumijevao prvo neskvik čokoladne kuglice sa bademovim mlijekom (jer je mali Nikki proda Jali fintu da pati od netolerancije na laktozu za što je Maxx-O tri dana kasnije priznao da nema veze s vezom ali je šutio jer se i njemu više sviđalo bademovo mlijeko), zatim red crtića na njemačkom fkors i na kraju izlet do parkića za djecu. U povratku ih je u domu već čekao njihov tata Luiz, prebaciše ga iz bolnice do trajekta kolege iz JVP Split.
Dočekao ih je sav zamotan, skršena ramena i sa šljivom ispod oke veličine Šolte ali u jednom komadu, nasmijan i easy-going optimističan onako kako to samo Brazlici mogu biti. Doduše kad je shvatio da se naše gostoprimstvo po defaultu sad sa klinaca proširuje i na njega i to sve dok im se ne pridruži i mama umalo je zasuzio no brzo se pribrao i ušao u kolotečinu već ustaljenog dnevnog rasporeda - minus bademovo mlijeko (obzirom da je Nikkijeva la finta do tada već bila provaljena).
Carolin je došla posljednja, štoviše po nju smo u Split poslali kola obzirom da je u prevrtanju pretrpljela trzajnu ozlijedu vrata Luiz je ostao zadivljen činjenicom da smo iz prve pogodili veličinu odjeće koju smo joj za tu prigodu nabavili. Odlučili smo ostaviti ga u tom zadivljenju prešutjevši mu podatak da smo u stvari kupili tri ista ljetna kompletića različitih veličina a da je Grana konačni odabir onog pravog izvršio odokativno na licu mjesta prilikom primopredaje.
Sad kad je cijela porodica bila na okupu, nije bilo druge nego da još par dana svi skupa zajedno onako together provedu još par dana s nama, što zbog naše urođene gostoljubljivosti a što zbog predostrožnosti i preporuke liječnika da Luiz i Camilla ne kreću na put prije subote. Bila su to tri duga ljetna dana koji su oni proveli oporavljajući se od ozlijeda i prikupljajući snagu za dug povratak kući a naša dva hobbita za potpuno uživanje u najboljoj ljetnoj avanturi ikad u koju se na koncu pretvorila ona strava s početka ove naše priče.
Rastanak je bio onakav kakvi rastanci među prijateljima već jesu, emotivan, pun zagrljaja i skrivenih suza... i sa obećanjem o ponovnom susretu.
U koji uopće ne sumnjamo jer da parafraziramo onu slavnu rečenicu iz Casablance: We Think This Is The Beginning Of A Beautiful Friendship! - stoji u objavi.
https://www.facebook.com/dvdsupetar/posts/pfbid0MYuUgnaqV8YiPRn7i3RaFEESWsz2rFpNnf3E7DHr76Lvd4BCscxmuG7YZLbMVKQil
