Eh, ljudi moji dragi, kad su paprike u pitanju, ja uopće ne znam kako započet kolumnu, s obzirom na to da smo paprikarenje i ja baš, strogo na vi. Mozgam i mozgam, i čini mi se da, za pravo reć', mogla bih na dva načina. U oba, doduše, iskazujem apsolutnu nesposobnost glede raskošnog uzgoja paprika.
Mogla bih kolumnu, recimo, započet ovako: „Možda vi, dragi vrtlari, čekate da vam ja kažem sve tajne uspješnog uzgoja povrća bez kojeg nema pravog ljeta i onog božanstvenog mirisa paprikaša, punjenih ili pečenih paprika, a nema ni zime bez ukiseljenih, uz pancetu, pršut, kulen i ostale, nazovi zimske delicije… žao mi je, ja nisam ta, ne mogu ni sebi ni vama pomoć', ne znam s paprikama, pomozite vi meni…“.
Da, sve je to meni jasno, mogla bih tako, iskreno, ali, plašim se, prestat će ljudi čitat' moje kolumne kad shvate da ja ne znam uzgojit najobičnije paprike. Šteta što ne mogu psovat u kolumnama, jer mi je već tlak na 200 samo dok o njima pišem. Pa se, evo, mislim da bokunić slažem i napišem da ih „naprosto ne volim, pa ih ne uzgajam, a to što ih On voli nekako mi nije dovoljno inspirativno“, pa u istoj kolumni okrenem na drugu, uspješniju temu.
Hm, koga je ubilo malo laganja, da bi se (vrtlarska) „čast“ sačuvala… Kad se samo sjetim mladosti, laž do laži milim roditeljima, kao i profesorima… Spasilo me kad smo uselili u stan s liftom, svaki drugi dan je bio zaglavljen, za profesore… a za roditelje, svaki drugi dan smo imali dodatne sate iza redovne nastave… I danas se čudim kako su to sve oni meni vjerovali… a možda i nisu, samo su pustili da odrastem, jer prvi znakovi zrelosti su ta mala suprotstavljanja roditeljima, uz koja idu i male (ili nedajbože velike) laži.
Majketimile, di ja ovo odoh.
Dvije “lude” sadnice
Drugi je, dakle, način da se započne kolumna iskreno i pošteno reći da uza svu moju želju, vodu i hranu, moje paprike ne blistaju pa ih ja zato posadim duplo i zato ih imam taman, da ne kažem dovoljno.
Ma nisam oduševljena ni s jednim početkom pa ću vam zato samo ispričat' ovosezonsku, vrlo, vrlo čudnu priču iz mog vrta glede sage o paprikama.
Prestala sam, naime, ne samo sijat nego i čuvat sjeme paprika, te uglavnom kupim hibridne sadnice naokolo. Svejedno se one ne razbacuju plodovima, ali, imaju i te takve tvrdokorne paprike ulogu u mom životu – drže me prizemljenu, ne moš se dičit svojim vrtlarskim umijećem, stoj kuco, budi normalna.
U svakom slučaju, ove sam sezone, između ostalog, užicala dvije sadnice od mog prijatelja Danijela, vrtlara iz Zagreba. I tako, gledam ja sve te (kupljene) sadnice, sve betežno i kukavno, ali ove njegove dvije luduju, ono baš luduju. Razbacale se granama, lišćem i plodovima, čudo jedno. Nisko stablo, a gomila baš velikih plodova.
Šta je sad, majko mila, umjesto radosti, ja opet zabrinuta, zašto samo te dvije luduju, a ostale jedva dišu. Zašto. Gomila, ali baš gomila zdravih i jedrih plodova na te, samo na te dvije Danijelove sadnice.
Nisam ih još dohranjivala, niti, božemiprosti, toplom kišnicom zalijevala, kako se preporučuje, ama baš ničim prskala, šta im je.
Uglavnom, taj prvi niz prekrasnih velikih plodova nisam niti slikala, pomalo su me plašile, ko da je u njih vrag uša. A pri tome vam moram reć' da imam kaskadni vrt, a te dvije paprike rastu tik do staze, ne možeš ih ne vidjet'. Kad god idem nešto ubrat, fažolete, kukumare, balancane, tikvice… kad idem nahranit gliste ili im poželjet dobro jutro mlazom vode da ne umru po ovoj vrućini, svejedno, šta god radila u sjevernom vrtu, pogled na lude paprike mi ne gine. A one bujaju i bujaju i plaše me. Nikome ja to nisam pričala, opasno je, On bi mi s guštom predložija psihijatra, prijateljice bi zavrnule očima, bidnu majku bih opteretila… nemaš s kim podijelit „muku“.
Veliko iznenađenje
I tako, uberem ja desetak prvih plodova, svi ko da ih je moja draga umjetnica Andrea Musa nacrtala. Napunim svježe mljevenim mesom i malo crvene riže, naokolo njih moje divne pome, pa s malo kosti od pršuta. Ljudiiii… mirisalo sve do Rive.
I stiže taj trenutak zagriza… isusebožeeeee… kako je ovoooo… ljutoooooo.
Šta je ovo majke ti mile. Velike, lijepe, jedre paprike, a ljute.
Majketi.
Danijele, pomislim u sebi, ubit ću te, stvarno ću te ubit. Pa onda to kažem i glasno da moj On čuje, nesvjesno i da mu se opravdam.
Ali ne, nakon našeg zajedničkog početnog šoka, slijedi još jedan, samo moj šok, jer moj On zaključi da u životu nije jeo ukusnije punjene paprike. Da njemu ta ljutina ne smeta, da uzmem sjeme za dogodine, nikako mu objasnit da su bumbari, pčele ili tko već pomiješali ljute i slatke paprike i da dogodine tko zna šta će izrasti. Ko da je vrag iz paprika uša u njega, ne da se, svaki dan pita za njih, ma za ne virovat.
Pouka i priznanje
I na kraju, makar meni, sveukupno gledajući, paprike ne uspijevaju, ipak teoriju znam. Znam da bi bilo dobro uklanjati prve cvjetove na mladim biljkama, kako bi biljka razvila jači korijen i stabljiku – poslije to donosi obilniji rod. Jasno vam je da ja to ne radim.
Isto bi tako bilo mudro ukloniti donje listove i suvišne bočne izbojke da bi biljka bila prozračna i otporna na bolesti. Ni to ne radim i nisu mi bolesne, samo nisu darežljive.
Ali ih zato posadim u zemlju prepunu humusa, redovno zalijevam, čak i dohranim jednom u sezoni. Doduše, ne tepam im kao pomama, možda je tu glavni problem. Ljubomora, a.
Uglavnom, paprike i ja nismo u ljubavi, to ti je!
