[Ž]ivot? Nekom je majka, a nekome maćeha. To je odavno poznato. Neke drži u pamuku sa zlatnom žlicom u ruci, a neke rastavlja na proste faktore. Upoznala sam ljude koji mi mogu biti roditelji, a nikad nisu zagrizli kiselu jabuku života. Pazilo ih se i mazilo od rođenja, imaju položaj i moć, i misle da se cijeli svijet vrti oko njih, i da im je sve dozvoljeno. Za njih su ljudi samo sredstva koja im služe nekoj svrsi, i dobri su dok se prema njima ponašaju onako kako oni žele. A čim izađu iz okvira očekivanoga, onda vidiš sav jad vanjske uglađenosti. Ne, ja na takve nimalo nisam ljubomorna. Imaju sve osim duše.
Što se života tiče, za mene su prvašići. Oni su takvi kakvi jesu, zbog načina kako se ponašalo prema njima. Ne razumiju život, jer im je uvijek bilo lijepo. Od takvih ljudi očekivati razumijevanje? Ni u ludilu. Nikada ga nećete dobiti. Ne mogu ljudi shvatiti bol, ako ih nikada boljelo nije. Tako je sa svime u životu. Na žalost, život me nije mazio. Kad malo bolje razmislim, nije ni život, a nisu ni ljudi. Od ljudi se mogu odmaknuti, ali od života neću. Kakav god da je, jedini je koji imam. Ne bunim se sada. Nikada mi bolje nije bilo, samo da ovako potraje. Znam cijeniti sve ono što imam, sve ono što jesam, i ako sam sve ono što sam prošla, morala proći da mi bude ovako, pa neka sam. Kako su ljudi rekli.
Sve što imam, natopljeno je mojim znojem
Onaj tko nije imao slomljeno srce, prazan džep i prazan stomak, taj i ne zna što je život. U pravu su. Jesu li mi slomili srce? Jesu. Gnječili su ga kao žohara, i uživali u tome. Nisu krivi oni zbog toga, nego ja. Voliš i vjeruješ, pa to platiš velikom cijenom. Jesam li bila praznih džepova? Malo kad da mi nije prazan, a ipak imam sve. Sipam iz šupljeg u prazno, i čarobno se snalazim. Jesam li bila gladna? I to jesam. Bilo je dana kad zbilja nisam imala što jesti, ali i dana kad sam bila toliko dokrajčena da nisam mogla jesti. Po svim tim mjerilima znam što je život. Bože, koliko sam se žarko molila za neke stvari, a sada sve to imam. Da, okrenem se oko sebe, i oči mi se napune suzama. Ja imam sve ono za što sam se molila. Ne, nije mi to palo s neba. Sve što imam, natopljeno je mojim znojem, ali sam uspjela čak i ondje gdje sam ja, ali i svi oko mene mislili da je nemoguće.
Začuđujuće je to, da ljudi, kada me upoznaju, misle su mi cijeli život cvjetale ruže. A to što sam se cijeli život provlačila kroz trnje tih ruža, to se ne računa. Ipak, ne žalim se. Nemam na što. Uvijek govorim, ako sam zdrava ja i moja obitelj, sve drugo je nebitno. Radit znam, snaći se znam, i ne tresem se od straha pred životom. Sasvim suprotno, smijem mu se. Radujem mu se. Svaki dan se budim sa zahvalnošću. Imam mir u duši, imam čistu savjest, mir u životu. Imam krov nad glavom, pun frižider i puno srce. Treba li mi ista više? Ne treba. Sa ovim što imam sam prezadovoljna, a tim više što nikomu ne moram reći: „Hvala!“ Nitko mi ništa nije dao, zato i znam cijeniti ovo što imam, a imam sve. Možda se će se to nekome činiti malo, ali, meni je sasvim dovoljno.
Ako niste pokopali nekog koga volite, ne znate šta je bol
Ne volim kad mi ljudi plaču nad malim sitnicama. Znam, i maleni kamen u cipeli žulja. Svakome su njegovi problemi najteži, a kad ih čujem, samo se nasmijem.
Ako niste pokopali nekog koga volite, ne znate šta je bol. Život nam uvijek ostavlja izbor. Možemo plakati ili se radovati. Možemo biti sretni, ili tražiti sitnice da bi bili tužni. Možemo uživati u životu, ili pustiti da taj isti život prolazi pored nas. Sve možemo. U pitanju je naš život, i mi određujemo kakvu ćemo ulogu imati u njemu.
A ja… ja sam odlučila biti sretna. I jesam. A to isto želim i Vama. Biti sretan, to je umijeće koje se uči cijeli život. Treba znati iz onog što imamo, izvući najbolje. A zašto ne bih bila sretna. Imam sve ono za što sam se molila, o čemu sam sanjala, imam i više od toga.
Hvala ti živote šta si me naučio da živim.
