Na današnji dan 1914. preminuo je Antun Gustav Matoš
Na današnji dan prisjećamo se Antuna Gustava Matoša, jednog od najvažnijih hrvatskih književnika i ključne figure razdoblja moderne, koji je snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti kao pjesnik, prozaik, feljtonist i kritičar.
Nakon nedovršene gimnazije, Matošu propada i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustaje od građanskog poziva i posvećuje se pisanju i glazbi. Već 1892. objavljuje svoju prvu pripovijetku Moć savjesti u Viencu. Sljedeće godine pozvan je u vojsku, no 1894. dezertira te mora napustiti Hrvatsku.
Odlazi u Beograd, gdje svira violončelo u orkestrima i radi kao novinar. Krajem 19. stoljeća boravi i u Münchenu, Beču i Ženevi, a potom odlazi u Pariz, gdje ostaje pet godina. Pariško razdoblje presudno je za njegovo umjetničko oblikovanje: upoznaje se s najnovijim europskim književnim strujanjima, osobito s djelima Charlesa Baudelairea, Edgara Allana Poea i Guya de Maupassanta. U tom razdoblju nastaju i njegove važne zbirke pripovijedaka Iverje (1899.) i Novo iverje (1900.).
Godine 1904. vraća se u Beograd, a nakon pomilovanja 1908. konačno dolazi u Zagreb. Ondje se aktivno uključuje u književni i politički život, okupljajući oko sebe mlade autore, među kojima su Tin Ujević i Fran Galović. Živi boemskim životom, često u oskudici, ali s velikim utjecajem na suvremenike.
Za života objavljuje djela Umorne priče (1909.), Naši ljudi i krajevi (1910.) i Pečalba (1913.), dok mu pjesme izlaze tek posmrtno u zbirci Pjesme (1923.). Iako je sam najviše cijenio svoju prozu, upravo je poezija s vremenom postala zaštitni znak njegova opusa. Među najpoznatijim pjesmama ističu se Notturno, Jesenje veče i Utjeha kose, koje pripadaju vrhuncima hrvatske moderne.
Matoš je u hrvatsku književnost unio modernističke estetske principe, inzistirajući na savršenstvu forme, osobito u sonetu, te na bogatoj rimi, ritmu i glazbenosti stiha. Njegova lirika obuhvaća teme krajolika, prolaznosti, smrti, ali i domoljublja, često prožete simbolizmom i estetikom „ružnoga“.
Osim književnog stvaralaštva, bio je i jedan od najvažnijih hrvatskih književnih kritičara svoga vremena. Pisao je o brojnim domaćim i stranim autorima te značajno pridonio modernizaciji hrvatske književne scene. Politički je bio blizak pravaštvu i idejama Ante Starčevića, uz snažno izražen nacionalni identitet.
Matoš je za sebe zapisao da je „Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem“, sažimajući tako složenost vlastitog identiteta.
Pred kraj života teško je obolio od raka grla. Bolest je postupno napredovala i znatno mu otežavala govor i rad, a unatoč liječenju nije bilo oporavka. Preminuo je 17. ožujka 1914. u Zagrebu, u 41. godini života.
Danas se Antun Gustav Matoš smatra jednim od najvećih hrvatskih književnika, čije je djelo trajno obilježilo hrvatsku književnost i kulturu.
