Čak 200.000 ljudi u Hrvatskoj danas slavi Božić, a tisuće njih ove godine slavi ga u teškim uvjetima.
Uvjerio se u to sinoć novinar RTL Direkta, koji je Badnjak proveo s jednom obitelji u njihovoj garaži u selu niti pola sata vožnje od Petrinje. Selu koje ni prije potresa nije imalo pitke vode, niti ijedan asfaltirani pristupni put. I bez obzira na to i sve što im se dogodilo, oni su optimistični.
Vjeruju da će idući Božić dočekati u svojoj obnovljenoj kući, u uvjetima dostojnim života u 21. stoljeću.
Dvorište obitelji Sekulić na kraju sela Begovići, udaljeno je tek 20-ak kilometara od Petrinje, a izgleda je na kraju svijeta. I prije potresa do njega se moglo samo makadamom prepunim rupa, Težak život nakon prošlog utorka postao je još teži.
Kao i u sve ostale kuće u selu Begovići, i u kuću obitelji Sekulić ne može se ući i u njoj boraviti. Obitelj svih ovih sedam dana otkad se potres dogodio provodi na način da su supružnici u svome automobilu, a baka s četvero djece u ovoj kamp kućici koju su dobili iz privatne donacije. A pitate se, gdje provode Badnju večer, u garaži.
Stisnuti uz staru peć na drva, ova hrvatsko-srpska obitelj dočekala nas je još uznemirena od potresa koji je po tko zna koji put posljednjih dana svojski uzdrmao prostoriju čiji su zidovi prepuni alata.
"Sve se treslo doista, djeca su se dosta uplašila, svi su poskakali, izletjeli smo vani. Ovo nam je doista poseban Badnjak koji nećemo sigurno zaboraviti", kazala je Josipa Sekulić.
Tradicionalni Badnjak okićen je na vratima, i njega je potres dobro zatresao, ali ne i srušio.
"Kad god je potres onda se jako uplašimo pa pobjegnemo van", rekla je Ivana Sekulić.
"Ja kad god zaboravim, opet se pojave, tako da mi nije uopće lakše", podijelio je Nikola Sekulić.
Jedino najmlađa kći Iva spokojno spava nakon badnje večere koja se ove godine sastojala od ribljih konzervi. Baka Ljubica ovdje je provela i rat i kaže, sada je gore nego tada.
"Ovaj potres sada što se dogodio je katastrofa, za ratno vrijeme bilo je bolje nego sada. Zato što smo bili u kući, normalno smo i mirno spavali, ovo sad je nemoguće", smatra Ljubica Sekulić.
Nemoguće se pokazuje već gotovo četvrt stoljeća do ovog, većinski srpskog sela napraviti normalnu cestu, iako su to više puta tražili.
"Cestu nam stalno obećavaju, nikako da dođe do nas, tako da smo još uvijek na makadamu, rupama, trgamo aute, znači grozno", potvrdila je Josipa.
Možda baš zbog toga što su sad evo u cijeloj Hrvatskoj doznali i za Majske Poljane, ali i za selo Begovići, neće dozvoliti da sve to ostane zapušteno. Vjeruje da bi se dogoditi novi život na cijelom ovom području.
"Mi se iskreno nadamo, odavde ne želimo otići, tu nam je lijepo i tu želimo biti, nadamo se da će se ceste obnoviti, da će ljudi ostati, da selo ostane živo kako je bilo nekada"
Jer samo u ovom selu ima 21 dijete, ako vlada u niti sto kilometara udaljenom Zagrebu želi da ondje i ostanu morat će im omogućiti život dostojan čovjeka. Prvi maleni korak već je napravljen - za razliku od mnogih drugih obitelji, Sekulići su se na božićno jutro probudili u kućici koja će im biti zamjenski dom. Idući Božić, nadaju se, bit će opet svoji na svome.
