U nedjelju 22. veljače, na Braču u eko-etno selu Dol, obilježili smo Dan čakavice. Manifestacija koja je okupila sav otok, bilo je gostiju, interpretatora, autorica i autora iz svih mjesta na otoku. Bračke autorice i autori, mogu reći, stvaraju više nego, možda, ikad u dugoj povijesti otoka.
Naš jezik je zaslužio jednu tako lijepu večer. U pitoresknom Dolu koji sam po sebi zadivljuje svojom ljepotom okupili su se gotovo sve aktualne autorice i autori, za neke smo i prvi put saznali da pišu, neki drugi su interpretirali stihove pjesnika koji više nisu s nama ali i dalje žive u svojim pjesmama, a djeca osnovnih škola iz Selaca, Supetri i Postira bila su izvrsna sa svojim izvedbama.
Bila je to zbilja posebna književna večer ispunjena čakavskom riči, u kojoj sami uživamo i koju želimo popularizirati. Jer zbilja, očuvanje čakavskog narječja na Braču postaje pitanje kulturne odgovornosti.
Ali samo dan prije baš po tom pitanju bila i jedna obljetnica. Dan kada je preminula naša draga poetesa Neva Kežić. Neva nije pjesnikinja mase, ali ono što je napisala na čakavici zvoni glasom genija. Da je napisala samo ovu pjesmu, čiji sam ulomak čitao više puta na našim čakavskim događanjima zaslužila je da joj se Brač oduži barem bistom i obilježavanjem obljetnica.
...Braška san-pa ča onda
Nemore me ukrest niko
Nosin timbar moga škoja
Na srid lica - u očiman
Grintu mora u njidriman
I neveru u ričiman
Nosin jubav zaprpanu
Duboko u mojen tilu
Nosin pismu vitra, dažja
Pokupjenu s neba, poja
Ča mi bubnji kroz krv vrilu...
Neva Kežić
