Trešnje u meni izazivaju jednu vrstu mahnitosti, opčinjenosti, ne znam se zaustavit dok ih jedem… i tako je to otkad znam za sebe… ali, dok sam bila dijete, nitko mi to nije zamjerao, mislim na te krađe po tuđim voćnjacima… naprosto bi me dohvatilo ludilo čim vidim početne tragove crvenila na plodovima… to kakav urnebes te nezrele trešnje izazivaju u crijevima, to bih uvijek zanemarila… zbog te mahnitosti, jela sam ih čak i sa košticama.
Svakako, jednom sam, kao dijete, prisluškivala starije oko sebe i čula sjajno opravdanje, oduševilo me: „Nije krađa, ako se samo najedeš s tuđe trešnje, krađa je ako ubereš punu kesu i nosiš kući.“ I tako ja od tada više ne strepim ako me netko vidi da uberem poneku trešnju koja mi se našla na putu, bitno je samo da sobom ne nosim kesu. Nosim je samo kad berem kod Škarice u Podgrađu ili kod Špira u Žrnovnici.
No, šalu na stranu, lipa su to vrimena bila, prije mobitela, ekrana i svih tih „prozora“ u svijet… u tom malom svijetu, bez „prozora“, mnogo se toga događalo što je današnjim generacijama nezamislivo (i nevidljivo)… puno smo se više međusobno ćutili, doživljavali, družili i igrali izvan kuće, u prirodi ili na ulici ili verali po stablima ili se to meni samo čini.
Ali, danas pišem o trešnji, bolje rečeno o ljubavi bez granica…
Gdje posaditi trešnju i ostali svjeti
Ja ih toliko volim, da kad bi postojala anketa o najdražem voću, u kojoj bi sudjelovao cijeli svijet, pa kad bi mi netko predočio rezultate na kojima trešnja ne bi bila na prvom mjestu, ja bih, poput Trumpa, da ne spomenem nekog domaćeg političara, proglasila anketu lažnom, tvrdila bih da anketari varaju… eto… nadam se da sam vam objasnila i da ste shvatili što je pisac htio reći… i da, vrt mi je mali, sambogzna kako sam u njega uvalila i stablo (čuj mene, stablo, nekako bolje zvuči od stabalce) trešnje, jedno u vrt, a drugo je u pitaru do jeseni, kao da će se do jeseni dogoditi čudo i moj vrt proširiti. Neće, naravno. Ali puštam maštu da luduje i da trešnji mjesto određuje.
U svakom slučaju, svibanj je početak sezone uživanja u trešnjama, a kada, gdje, zašto i kako se stabla sade, reći će nam moj prijatelj Ante Vrvilo iz malog mjesta, Brštanovo se zove… sjećam se da je netko i opjevao to selo malo, ali se sad ne mogu sjetit, a uostalom, pričamo o trešnji, a ne o selu u kojem je nastala moja trešnja, jer je mogla nastat i u bilo kojem susjednom selu…
Ovako je to meni moj prijatelj, inače, bivši narednik satnije gardijsko desantnog pješaštva, vrlo temeljito i sa očitim zanosom objasnio:
„Ljubav prema trešnjama vučem još od ranog djetinjstva. Imali smo velika stabla trešnje na kojima smo mi djeca sjedili kao u dnevnom boravku i beskonačno uživali u slatkim i ukusnim plodovima trešnje.
Kako su godine prolazile ta ljubav nije nestala, narasla je višestruko, sada imam nekoliko desetaka svojih stabala trešnje.
Najveće je zadovoljstvo kad malo stabalce trešnje, koje sam navrneš na divlju podlogu-rašeljku, dovedeš do većeg stabla koje daje urod.
Mislim da svatko može uzgojiti svoje stablo trešnje, bilo da kupi gotovu sadnicu, bilo da navrne samoniklu rašeljku u svojoj okućnici ili imanju, bilo da uzgoji, posije špice rašeljke pa ih posadi i navrne gdje želi.
Idealno vrijeme za sadnju trešnje je u doba mirovanja vegetacije, u jesen ili rano proljeće. Rana jesenska sadnja najbolja je opcija jer će se voćkice početi ukorjenjivati i puno bolje napredovati u prvoj godini. Ne treba se plašiti niskih temperatura jer stablo trešnje u fazi mirovanja može podnijeti temperature i ispod –20 stupnjeva C0.
Najpovoljniji položaji za sadnju trešnje jesu blaga uzvišenja na kojima se neće zadržavati hladni zrak. Najgora opcija za sadnju trešnje su kotline i doline u kojima se zadržavaju džepovi hladnog zraka. U kasno proljeće na ovakvim pozicijama doći će do smrzavanja cvjetnih pupova i malih plodova.
Trešnja zahtijeva vodopropusno i plodno tlo.
Moramo imati u planu da će se korijen trešnje u budućnosti širiti u dubinu i u stranu, bočno, pa tako i pripremiti tlo ili sadnu rupu.
Najbolja opcija je duboko preorati cijelu površinu sadnje, a kako to kod nas u Dalmaciji često nije moguće, potrebno je iskopati sadne rupe.
Obično su dimenzije sadnih rupa 1 m × 1 m, dubine oko 80 cm, ovisno o sastavu tla.
Najbolje je sadnu rupu nakon kopanja ispuniti površinskim plodnim tlom, a zemlju s dna, koja je neplodna, razbacati po površini voćnjaka.
U sadnu rupu, ovisno o vrsti i sastavu tla, stavit ćemo i određenu količinu stajnjaka pazeći da korijenje sadnice ne dira stajnjak u prvoj godini.
Posađenu trešnju potrebno je dobro zaliti nakon sadnje, a idućih godina i okopavati, uklanjati korov, zalijevati ljeti, orezivati i tako joj pomoći da se razvije u veliko stablo.
Kod izbora sorti trešnje iz osobnog iskustva znam da je najbolja opcija odlučiti se za sorte trešnje koje već uspješno rastu u određenoj mikroklimi. Dobro se raspitati, obići već postojeće voćnjake i stabla, po mogućnosti starija, dokazana stabla, dobre genetike i njihovu genetiku širiti, koristiti u svom voćnjaku ili za svoje stablo trešnje.“
Trešnjini štetnici
Još je mnogo toga Ante meni ispričao o različitim sortama trešanja, primjerenim za određeno područje, ali će onaj koga to istinski zanima sam potražit Antu – jer ovo je ipak samo mala kolumna – a ja ću samo ono što mi je rekao o problemima i bolestima prenijeti u cijelosti:
„Trešnja, na žalost, ima mnoge štetnike i različite biljne bolesti koje napadaju i stablo i plod. Uz to plodovi trešnje su izloženi i različitim vremenskim nepogodama pa trešnja spada u osjetljive voćne vrste. Glavni su štetnici žilogriz, zlatar i trešnjina muha.
Žilogriza treba izdvojiti jer je najveći i najgori štetnik trešnje i drugog koštičava voća u Dalmaciji. Taj je kukac proteklih godina uništio stotine stabala trešnje na otocima, u priobalju i u Dalmatinskoj Zagori. Riječ je o crno-sivom kornjašu, dugom 2-3cm. Odrasle jedinke hrane se lišćem koštičava voća, najčešće peteljkom. Ako na tlu ispod stabla nalazite svježe otkinute listove preko peteljke, to znači da na stablu sigurno ima odraslih žilogriza. Razmnožava se ljeti. Tada se spusti do mjesta gdje stablo ulazi u zemlju i tu odlaže desetke jajašaca. Iz jajašca se ubrzo razviju crvolike ličinke koje ulaze u korijen i deblo stabla.
U korijenu i deblu stabla buši hodnike, pa ćemo po piljevini koju pritom izbacuju prepoznati je žilogriz u stablu. Velika zaražena stabla osuše se za nekoliko godina, a mlada još i prije.
Kako zaštiti stablo. Pa najbolje tako što ćemo ručno skupljati i uklanjati odrasle jedinke. To je ljeti lako, jer se tada spuštaju do dna stabla, sporo lete i u pravilu ne bježe. Također je dobro površinu tla oko stabla, pogotovo mladih trešanja, održavati uvijek mokrom ili vlažnom jer žilogriz ne odlaže jajašca u vlažnu zemlju.
Drugi je zlatar (zlatna mara), zeleni kukac tvrdokrilac, koji napada plod trešnje, a dolazi u velikim rojevima koji mogu učiniti veliku štetu. Osjeti njuhom svaki oštećeni, gnjili ili napuknuti plod iz velike udaljenosti te u velikim rojevima napada stablo i lagano proždire plodove. Pretežno napada gornje grane na stablima, a kasnije i ostale.
Posljednjih nekoliko godina držim ga djelomično pod kontrolom zahvaljujući feromonskim lovkama koje se mogu kupiti i kod nas.
Tu je i mušica, trešnjina muha, koja prezimljuje u zemlji ispod stabala. U periodu kad plod počinje mijenjati boju, trešnjina muha ga ubode i ubacuje ličinku - crvića u plod. Više je prisutna u zagušenim, slabo orezanim voćnjacima, koji nemaju dobru cirkulaciju zraka.
U prozračnim voćnjacima, na dobrim pozicijama, gotovo je i nema. Djelomično se može držati pod kontrolom stavljanjem žutih ljepljivih lovki na stablo i obaveznim kasnim jesenskim oranjem - frezanjem, jer ćemo tako ličinke koje su se ukopale u tlo izbaciti na površinu i izložiti nižim temperaturama koje im ne odgovaraju.
Od bolesti trešnje izdvojio bih najopasniju, a to je palež cvijeta i mladica trešnje (Monillia laxa). Riječ je o gljivičnoj bolesti koja napada trešnju u rano proljeće. Za razvoj su joj potrebni posebni vremenski uvjeti, a to su periodi izmjena kiše i vlage, zatim naglo zatopljenje i jugo. Vjetar je u ovakvim uvjetima podiže sa tla i širi po stablima. Pod idealnim uvjetima može u samo nekoliko dana uništiti velika stabla.
Prezimljuje u zaraženim grančicama, oštećenoj kori stabala i otpalim plodovima trešnje. Napadnute grane i grančice potrebno je ukloniti i spaliti, a pomaže i duboko oranje, jer će gljivica završiti u dubini iz koje se neće moći razviti.
Jasno da postoje i drugi štetnici i bolesti trešnje, izdvojio sam po meni najopasnije.
Odlična stvar koju možemo napraviti za stabla trešnje jesu eko-ljepljive trake koje stavljamo oko debla na visini od 50-tak cm od tla, a zapravo na bilo kojoj visini na kojoj traku možemo kvalitetno staviti oko cijelog stabla.
Na taj način sprječavamo sve štetnike koji dolaze s tla, dakle koji ne lete, da se popnu na stablo i grickaju plodove i listove trešnje.
Najgore je ostaviti stablo trešnje na ledini, neobrađenom zemljištu, jer s tog stabla nećemo brati ploda.
Govorio sam o prirodnim i ekološki prihvatljivim načinima zaštite, jer je jasno da će se u većini velikih voćnjaka provoditi mjere zaštite insekticidima, fungicidima i slično.
Bolesti i štetnici trešnje ne trebaju vas obeshrabriti, na dobroj poziciji, s malo truda i malo više ljubavi svi možemo podići svoja stabla trešnje. A sve to da bismo uživali u slatkim plodovima trešnje, jer stablo će se izboriti za to da sačuva makar jedan dio ploda za onoga tko vodi brigu o njemu.“
Hvala Anti, a sad svi znate što vam je činit da sačuvate stabla zdravima i pozovete mene s kesom ili bez kese u svibnju i lipnju. Bit ću vam vrlo zahvalna ako me se sjetite.
