Nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata Otto Frank – otac Anne Frank je objavio roman “Het Achterhuis”. Taj naslov na hrvatskom jeziku znači nešto poput “Kuća u pozadini”, a naši izdavači koriste “Tajno sklonište”. Riječi negove kćeri postale su popularne tek nakon američke ekranizacije u filmu “The Diary of Anne Frank” snimljene 1959. godine.
Od tada “Dnevnik Anne Frank” preveden je na više od šezdeset jezika, njen se lik pojavio u desetak filmova i bezbroj internet stranica. U Hrvatskoj je “Dnevnik Anne Frank” obavezna lektira u osnovnoj školi.
Otto Frank je u bio uvjeren da kao građanin Njemačke mora odraditi svoju dužnost u obrani domovine. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu i napredovao do čina poručnika. U ratu je sudjelovao i njegov brat. Nakon rata radio je u banci što mu je osiguralo relativno ugodan život. 1925. godine oženio je Edith Hollander. Sljedeće godine rodila im se prva kćer Margot Betti, a 12. lipnja 1929. rođena je Annelies Marie (poznatija kao Anne). Obitelj je živjela u Frankfurtu na Majni. Premda su bili Židovi rijetko su sudjelovali u vjerskim svečanostima i prije svega su se smatrali Nijemcima.
S krizom u Vajmarskoj Njemačkoj ekstremno desne i lijeve ideje sve više dobivaju na značaju i na izborima. Ideološka osnova Nacističke stranke između ostalog bila je i antisemitizam. Židovi su prema njihovoj zamisli bili krivi za sva zla koja su zadesila Njemačku. Optuživali su ih i za izdaju u Prvom svjetskom ratu premda je nekoliko desetina tisuća njemačkih Židova sudjelovalo na njemačkoj strani.
Pobjedom na izborima krajem 1932. Hitler je sljedeće godine postao premijer i počeo je kreirati rasnu politiku i zakone. Rasnim čistuncima je miješani brak Njemice i Židova bio posebna sramota. Otto Frank je shvaćao opasnost i osjetio se izdanim. Uz pomoć prijatelja počinje se pripremati za napuštanje Njemačke.
Preseljenjem u Amsterdam Otto je vodio tvrtku “Opecta”, koja je proizvodila želatinu za marmelade. Obitelj Frank je vodila normalan život, a kćeri su krenule u školu i vrtić. Život im je ponovno izgledao normalno.
Situacija se preokrenula nakon što je Hitler u svibnju 1940. godine okupirao Nizozemsku. Uvedeni su rasni zakoni koji su postepeno onemogućili život Židovima. Otto je znao o kakvoj se opasnosti radi i nastojao je pronaći nova rješenja za svoju obitelj. Neuspješno je pokušavao naći izlaz u Španjolsku, SAD ili Kubu. U dogovoru sa suprugom počeli su raditi na pripremi skrovišta u Amsterdamu.
U lipnju 1942. godine Margot prima poziv za radni kamp u Njemačkoj. Cijeloj obitelji prijeti uhićenje ukoliko se ne javi. Tada je “Tajno skrovište” već bilo pripremljeno za prihvat obitelji Frank i obitelji van Pels.
Kuća Anne Frank po želji Otta Franka, Annina oca, čuva uspomenu na njegovu kćer te provodi edukacijsku i istraživačku djelatnost. Zahvaljujući dnevniku i sjećanjima pomagača puno smo doznali o životu obitelji Frank i drugih u skrovištu. Ono što je ostalo nejasno je kako su završili u zatvoru? Do sada je uobičajena perspektiva govorila o izdajniku, o nekoj nepoznatoj osobi koja je izdala obitelji koje su se skrivale. Sredinom prosinca 2016. istraživači Kuće Anne Frank objavili su izvještaj u kojem daju novu perspektivu o uhićenju Anne Frank.
Istraživači su odlučili promijeniti istraživačko pitanje pa su tako umjesto propitivanja tko je izdajnik postavili pitanje: “Zašto je došlo do pretresa Tajnog skloništa i koje su informacije dovele do toga?”
Od 6. lipnja 1942. do 4. kolovoza 1944. u Tajnom skrovištu u potkrovlju kuće na adresi Prinsengracht 263 u Amsterdamu skrivale su se obitelji Frank (Otto, Edith, Margot i Anne), Van Pels (Hermann, Auguste i njihov sin Peter) te Fritz Pfeffer. Pomagali su im Miep Gies, Johannes Kleiman, Victor Kugler i Bep Voskuijl. Oni su se brinuli da sakriveni dobiju namirnice, odjeću i sve drugo što im je bilo potrebno. Skrivači su Anne tijekom dana živjeli u potpunoj tišini kako ih ne bi čuli radnici tvrtke Opecta, koja je svoje poslovanje obavljala na toj adresi. Pomična polica za knjige bila je granica skrovišta i ostatka kuće.
Dan 4. kolovoz 1944. godine je bio sudbonosnan. Ispred njihove zgrade zastao je automobil iz kojeg su iskočili njemački SD časnik (Sicherheitsdienst – Njemačka tajna služba) i dvojica nizozemskih policajaca.
Smatralo se da su izdani, ali…
Dugo vremena smatralo se da su bili izdani, a najnovije istraživanje donijelo je drukčiju perspektivu. Naime, vrlo je vjerojatno da je pretres zgrade obavljen radi sumnje u ilegalne radnje oko lažiranja kupona za hranu te da je tom prilikom pronađeno i tajno skrovište.
Novo se istraživanje temeljilo na posljednjem danu. Između 10:30 i 11 sati istražitelji su se pojavili ispred zgrade Prinsengracht 263. Stepenicama su se uputili u urede na drugom katu gdje su zatekli nekoliko zaposlenika u svakodnevnim poslovima. Istražitelji su razgovarali s Victorom Kuglerom, koji je bio v.d. direktor tvrtke. S njim su krenuli u pretragu zgrade. U jednom intervjuu 1957. godine izjavio je da su istražitelji pregledavali prednje prostorije i izgledalo je da će sve uskoro završiti. Nije vjerovao da će otkriti ulaz u skrovište. Bep Voskuijl je neopaženo napustila ured, a oko podneva u ured je kao obično stigao Jan (suprug Miep Gies). To pokazuje da ni ured ni zgrada nisu bili pod stražom. Miep ga je upozorila što se događa pa je i on odmah napustio ured. Cijeli pretres je trajao oko dva sata.
Pretres su obavili Karl Silberbauer (pripadnik SD-a) u pratnji amsterdamskih policajaca Willema Grootendorsta i Gezinusa Gringhuisa. Istražitelji su otkrili da se Silberbauer većinom bavio pitanjima vezanima uz nakit, osiguranje i gotovinu. Grootendorst je sudjelovao u različitim akcijama, a Gringhuis se bavio kriminalnim istragama. Ispostavilo se da se niti jedan od trojice nije isključivo bavio lovom na skrivene Židove.
Po završetku rata Otto Frank je kao jedini preživjeli izrazio sumnju da su bili izdani. Tako je 1946. godine zajedno s pomagačima kao glavnog sumnjivca istaknuo Willema van Maarena. On je počeo raditi u tvrtci u ožujku 1943. i za razliku od ostalih nije bio upućen da se u potkrovlju netko skriva. Nizozemski sud je istražio njegovu potencijalnu umiješanost i odbacio sumnju radi nedostatka dokaza. Tijekom šezdesetih pokrenute su nove istrage koje su uključivale van Maarena, Silberbauera i Willyja Lagesa (šefa SD-a), ali opet bez uspjeha.
Nisu otkriveni “izdajnici”
U narednom vremenu pojavilo se više teorija i “sumnjivaca”. Istraživanja Kuće Anne Frank za te “sumnjivce” nisu našla nikakvu potvrdu umiješanosti.
Materijal za novi smjer istrage pronađen je u samom Dnevniku. Anne je 10. ožujka 1944. pisala o uhićenju dvojice koji su trgovali ilegalnim kuponima za hranu. Nazvala ih je “B” i “D”, a radi se o Martinu Brouweru i Pieteru Daatzellaru koji su radili za “Gies & co”. Ta je tvrtka Frankovoj “Opecti” prodavala sirovine za proizvodnju. Tako je Anne Frank 14. ožujka napisala: “B. i D. su uhvaćeni, pa nemamo kupone…” što znači da su ljudi u skloništu barem dio hrane dobivali preko kupona za hranu. Kasnije ih je spomenula još dvaput što definitivno pokazuje njihovu povezanost.
Takvim se krijumčarima bavila Specijalna jedinica u Haagu pod nadzorom njemačkog SD-a. Često su prilikom racija u potrazi za krijumčarima znali otkriti Židove u skrivanju. Gornja dvojica su u kolovozu 1944. završili pred sudom. Brouwer je kažnjen, a Daatzellar je oslobođen. Pretpostavlja se zbog izraženih simpatija prema Nizozemskoj nacional-socijalističkoj partiji.
Protiv ideje izdaje postoji još nekoliko argumenata. Teško je za vjerovati da se radilo o telefonskom pozivu jer je broj telefonskih linija 1944. znatno srezan, a i sam broj tajnog SD-a nije bio javno dostupan u imenicima. Vjerojatnost postoji da je SD bio obavješten od neke druge vladine agencije poput Specijalne jedinice koja se bavila ekonomskim prekršajima. Nadalje sam pretres koji je trajao gotovo dva sata nije tipično ponašanje kada se na lokaciji sabiru Židovi u skrivanju. Te su akcije obično vrlo brze. Premda ovo nije konačan zaključak o zbivanjima 4. kolovoza 1944. nova perspektiva daje pomak u načinu gledanja na zbivanja oko Tajnog skrovišta i obitelji Frank.
Prvo su zatvoreni u amsterdamski zatvor, a zatim u rujnu deportirani u logore na istoku. Destinacije su bile Bergen-Belsen i Auschwitz.
Otto Frank je nakon rata napisao:
“Nikad neću zaboraviti trenutak kada je sedamnaestogodišnji Peter van Pels vidio grupu odabranih ljudi. Peterov otac je bio jedan od njih. Dva sata kasnije ugledali smo kolica s njihovom odjećom.”
Sestre i majka umrle od tifusa
Anne i Margot umrle su u veljači 1945. od tifusa i neishranjenosti u logoru Bergen-Belsen. Majka je umrla u Auschwitzu također od tifusa, a jedino je otac doživio oslobađanje 27. siječnja 1945. godine. Peter van Pels je umro u Mathausenu 4. svibnja 1945. od iscrpljenosti.
Otto Frank se vratio u Amsterdam 3. lipnja 1945. godine. Već na putu kući doznao je za smrt žene, ali je u nadi ispitivao preživjele logoraše u potrazi za kćerima. 18. srpnja preživjele sestre Brilleslijper potvrdile su mu smrt Margot i Anne.
