Blagdani i blagdansko uživanje, kako u odmoru, druženju tako i nepobitno u konzumaciji jela i pića, uvijek predstavljaju poseban izazov za odnos prema navedenom.
U našoj civilizaciji, oduvijek postoji tradicija okupljanja i obilježavanja posebnih datuma i događaja. Takva okupljanja neizostavno su popraćena s bogatim trpezama hrane i pića u kojima svatko od nas da najbolje od sebe u tom specifičnom trenutku, zbog čega se uvije pretjeruje. Kako s hranom i pićem tako i s odmaranjem, ležanjem i uživanjem.
Dvije potpuno suprotne aktivnosti u odnosu na potrebe čovjeka kao vrste – kretnja i umjerenost u hrani i piću. I što sad? Kako tome doskočiti kad smo svi itekako svjesni da ćemo ovu, najdugotrajniju epizodu takvog ponašanja u godini svi završiti s nekoliko kilograma u plusu? Posebice sada kada je pretilost već sama po sebi visoko na ljestvici rizika od razvijanja ozbiljnijih simptoma kod infekcije virusom.
Zar nas stvarno brine naše ponašanje prema hrani samo u vrijeme blagdana?
Hoćemo li jednostavno promijeniti tradiciju i praviti se kao da ovo vrijeme ne postoji? Hoćemo li isplanirati drugačije jelovnike koji ne uključuju omiljene jela i kolače već ih zamijeniti s nekim boljim i prikladnijim verzijama s manje kalorija, šećera i masti? Hoćemo li odbiti poziv prijatelja na druženje? Hoćemo li možda razviti neke druge strategije s kojima ćemo uspjeti ispoštovati pravilo umjerenosti?
Tu ne postoji jednostavan odgovor na principu one size fit. Svatko od nas mora razmisliti o trenutnom zdravstvenom statusu, stupnju ugroze i o tome što dobije, a što gubi određenim potezom ili pristupom. Situacija nipošto nije uobičajena i pravila su se promijenila. Ono što je drugačije danas u odnosu na sve prethodne, a nadam se i buduće godine je da je zdravstveni status i stanje trenutno prioritet koji se nipošto ne smije ugrožavati zbog užitka. Odluka o tome kako se postaviti je na pojedincu i njegovom trenutnom statusu.
Zaboravimo na kratko trenutnu situaciju. Pravimo se da virusa nema, ali da su sva pitanja u odnosu na blagdansko ponašanje i dalje otvorena. Iznimno je zanimljiva činjenica da baš u to vrijeme svi mediji daju podršku situaciji pokušavajući pronaći što bolje rješenje za „blagdansko debljanje“. Osobno imam veliki broj sličnih pitanja upravo tijekom prosinca. Čak su mi i djeca počela razmišljati na taj način iako kod kuće nikada o tome ne razgovaramo. Zaključak (doduše ne znanstveno dokazan) nije teško donijeti.
Postoji nacionalna zabrinutost za ponašanje prema hrani tijekom blagdana i praznika. Zar nas stvarno brine naše ponašanje prema hrani samo tada? Za vrijeme praznika? Mislimo li uistinu da smo zbog toga u problemu s kontrolom tjelesne težine i lošim zdravstvenim statusom? Zar je moguće da je baš uvijek važno naći krivca čak i onda kada je potpuno očito da smo za stanje krivi sami?
Blagdani i praznici te važni obiteljski datumi postoje da bi se nešto proslavilo. U našoj kulturi kao i u većini drugih, takva situacija popraćena je obilnijim jedenjem i pijenjem. Cijela priča oko prekomjerne konzumacije hrane i pića dio je te tradicije i mijenjanjem odnosa prema hrani promijenila bi se i čitava percepcija samog događaja.
Potpuno je jasno da se s vremenom obilježavanje modernizira. Neki običaji nestaju, ali se svakako nadomještaju novijim, poboljšanim verzijama. Međutim, druženje oko trpeze ostaje. Ostaje jednako postojano kao i blagoslov hrane na Uskrs, darivanje mladenaca, slavljenje Božića, obilježavanje Badnjaka, slavljenje Nove godine, puhanja svjećica na torti i sl. Takvi dani od pamtivijeka postoje kako bi se „otpustio laštik“ i kako bi se odmakli od dnevne rutine.
Odnos prema hrani je ključan
Pitanje koje bih rado postavila svima je: zašto je taj laštik opušten stalno? Znamo li mi ikoga tko ima problem s tjelesnom težinom zato što prekomjerno uživa u hrani tijekom ovog perioda? Problemi su značajno slojevitiji od toga. Laštik nam je popušten svaki dan, i to više puta na dan. Štoviše, toliko je ispucan da ga više ne možemo zategnuti nego ga treba zamijeniti novim.
Ako želimo mijenjati neka svoja ponašanja, u ovom slučaju odnos prema hrani, onda to nipošto ne smijemo raditi na način koji uključuje „od sada više neću…“ i „e sad sam sve uništio pa je sve izgubilo smisao“. Hrana nije cigareta pa da je se može riješiti snagom volje. I ono što je još važnije, hrana je ponajmanji krivac za stanje u koje se dovedemo. Krivac smo mi i naš odnos prema hrani. Bez hrane ne možemo ni da hoćemo.
Potpuno je jasno da su nam promjene nužne i važne. Ako radimo promjene metodom „nasilja“ i „izdržavanja“ onda su te promjene jako kratkog vijeka i osuđene su na propast čim se ukaže prva prilika. Promjene najčešće treba napraviti na onom segmentu za kojeg mislimo da je nepromjenjiv, a to je stil život kojeg živimo. Ono što većina ne zna ili ne razmišlja o tome je da je prehrana samo posljedica stila života, a time i djelomični uzrok debljine. Ako se želimo uhvatiti u koštac s debljinom, i to zaozbiljno, onda moramo biti svjesni da ćemo se vrlo brzo morati i uhvatiti u koštac sa stilom života.
Dobra prehrambena ponašanja uključuju planiranje i organizaciju obroka kroz dan. Takvim ponašanjem zadiremo u komfornu zonu i mijenjamo organizaciju svog slobodnog vremena, ili jednostavno stvaramo slobodno vrijeme. To može uspjeti samo onaj kojemu je slika procesa jasna. Samo onaj koji ne skida kilograme „do ljeta“, „do vjenčanja“ ili „kroz tri mjeseca“. To može uspjeti samo onaj kojemu je jasno da je to promjena za cijeli život i da nipošto nije „idem probat ću pa ću vidjeti“.
Pustimo blagdane da budu blagdani
Nema se tu baš što za vidjeti. Više je važno shvatiti da nas je jedan obrazac prehrambenog ponašanja doveo do stanja u kojem jesmo sada. Ako se ikada opet budemo tako ponašali dovesti će nas do iste točke. Promjene koje se rade su trajne te im stoga treba dati vremena da se uglave u našu svakodnevnicu i da postanu dio nas. Treba im priuštiti sve izazove koje život donosi. I praznike i blagdane, sretne i nesretne dane, dane kada smo zatvoreni u kući i dane kada ne stignemo misliti na sebe jer smo prezauzeti.
Tek kada se izložimo svim situacijama koje donosi život i kada se sa zadovoljstvom ponovo vratimo na svjesno biranje dobrih i kvalitetnih obroka zato što to sami želimo i zato što osjećamo da nam to odgovara, tek tada možemo reći da smo nešto promijenili na sebi. Zdravstveni status i tjelesna težina tada dođu kao nagrada, kao posljedica dobrih ponašanja i prestanu biti cilj te postanu normalno stanje.
Pustimo blagdane da budu blagdani, praznike da se praznikuje, pirove da se piruje. Mijenjajmo sebe onda kada trebamo, a to je svaki dan i svaki obrok koji dolazi bez obzira kakav je bio onaj prije njega, pravilan ili nepravilan, promišljen ili brzoplet. Na kraju se broje dobri dani, a ne „loši“. Što je bolji omjer jednih u odnosu na druge to je i veća naša pobjeda nad samim sobom, a promjene se osjećaju sve više kao da su na domaćem terenu.
