Splitski Hajduk danas je i službeno potvrdio vijest o kojoj se šuškalo nekoliko dana, Ivan Bilić predstavljen je kao novi predsjednik Bijelih.
48-godišnji stručnjak na polju financija naslijediti će Lukšu Jakobušića i pokušati stabilizirati klub za novu sezonu. Iza Bilića je zanimljiv životopis, završio je studij u Americi na studijem Georgia State Universityju, ali ima i navijačku prošlost.
Zbog Hrvatske biciklom u Portugal
Gorostas iz Splita (207 cm visoki Bilić) redovno je pohodio utakmice hrvatske nogometne reprezentacije u svojoj mladosti, viđen je 2002. godine na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji, a samo dvije godine kasnije, odlučio se biciklom otići na Euro u Portugal, piše GOL.hr.
Bilić se 2006. godine okrenuo vjeri i Bogu, tada je na religijskom portalu Riječ Života objavio tekst pod naslovom ''Sada navijam za Isusa''.
Prenosimo ga u cijelosti:
"Kao dijete svake sam nedjelje slušao utakmice na radiju, a često i priče starijih o Hajduku iz davnih vremena, kada se još igralo "za gušt", ponos, za Split. Te su me priče opčinjavale. Zavolio sam nogomet, Hajduk i Hrvatsku do mjere koja se teško može opisati riječima. Rat, a potom i studij u Americi to su još više potencirali. Sada kad pogledam unatrag bio je to, kao i svaka druga ovisnost, zapravo bijeg od stvarnosti u neki "bolji svijet".
Nikada službeno nisam pripadao Torcidi, jer sam se uvijek distancirao od navijača kojima je važnije bilo biti viđen, biti glasan, nego da Hajduk pobjedi. Moje je navijanje imalo samo jednu svrhu, pomoći Hajduku i Hrvatskoj da dođu do pobjede. Međutim, bio sam Torcida svaki put na sjeveru Poljuda, jer masa i navijanje je uvijek postajalo jedno tijelo. Sve tvoje je tada prestajalo, a postojalo je samo jedno grlo, samo jedan glas i samo jedan cilj.
''Razmišljao sam o Hajduku i reprezentaciji svaki dan''
Razmišljajući sada, uistinu ja nisam bio ja kada bi navijao skupa s drugima, ja sam tada bio navijačka skupina. O Hajduku i reprezentaciji sam razmišljao doslovce svaki dan. Bila je to zapravo moja religija, a usput rečeno svaka navijačka skupina priziva i Božju intervenciju kada klubu krene loše. Torcida na primjer zna pjevati: "O Isuse, na nebesu, daj pomozi, bijelom dresu, bijelom dresu, bijeloj boji, oj Isuse, mi smo tvoji!" Pjevao sam to iz svega grla, najčešće u zadnjim minutama utakmice i najčešće bez učinka.
Navijača je oko mene doista bilo svakakvih. Oni što nisu ni osnovne škole završili bivali bi kolovođe studentima na faksu. Velika većina je bila zaposlena, ali unatoč tome, mnogi su "klošarili," i gotovo uvijek opsjedali hotele s igračima, tražeći od njih novac. Ako smo i bili u hotelu, onda bi jedan uzeo sobu, a drugih pet ušlo besplatno. Na stadionu su transparenti i šalovi bivali poput državnih zastava, pa čak i oružja u ratu navijanja.
Rat i nacionalizam su bile dvije okosnice našeg navijanja koje je najčešće ponižavalo suprotnu stranu i završavalo nasiljem prema njima i redarima. Iako sam bio zaposlen i uspješan u svome poslu, nogometna groznica me držala po čitav tjedan, a vikendima bi kulminiralo u urnebesnom navijanju, provodima i litrama jeftinoga pića.
Za navijača je uvijek postojao kod časti, i ja sam bio svjedokom da je to bio najsvetiji kod. Međutim isto tako sam viđao i kako bi se taj kod gazio. Mnogo ljudi vjeruje da jako puno njih traži način da ventilira nasilje i agresivnost. To je dijelom istina, jer nasilje je jako prisutno u navijanju. Ja vjerujem da jako puno njih traži pripadnost, i bijeg iz stvarnosti za koju misle da ne pripadaju ili da nije pravedna, a tek kada su zajedno, smatraju se jačima od zakona, što onda dovodi do nasilja.
Uhićenje u Sloveniji pamti cijeli život
Svojim sam načinom života zadao mnoge nevolje svojoj obitelji. Znao sam se buditi na mjestima na kojima nisam znao kako sam dospio, preživio sam mnoge pijanke, automobilske nesreće, tuče, čak i par boravaka u pritvoru. Slika moga uhićenja u Sloveniji i dan danas se objavi uz natpise o divljanjima navijača, a Maltu da i ne spominjem. Tek pokoji dobronamjeran prijatelj me znao ukoriti ili prizivati pameti, a među njima se isticao Kristijan, kolega s posla, koji je znao reći da me sam Bog čuva. To sam doista i sam osjećao.
Ipak i dalje svaki ponedjeljak bih nakon iscrpljujućeg vikenda vezao kravatu i uredno radio svoj posao. Bio je to pravi "dvostruki život" povezan jedino mojim prepričavanjima vikend dogodovština kolegama kojima sam bio jako zabavan i "poseban". Imao sam svoju publiku i repertoar. Preuveličavao sam priče, činio ih zanimljivijima i tako postao jako popularan. Unatoč svemu tome osjećao sam se prazan. Niti buka stadiona, a niti sva tapšanja po ramenu nisu mogla zatomiti moje vapaje za istinskim ispunjenjem.
Godinama me Kristijan nagovarao da pođem s njim u crkvu, a da će on zauzvrat poći na utakmicu sa mnom. Godinama bi se ja samo nasmijao, odgurnuo ga riječima, ili rukom. Smatrao sam se katolikom, a on je bio tek neki "sektaš". Pred Božić, bili su to moji posljednji dani u uredu u Zagrebu, jer posao me vodio u Ljubljanu, Kristijan me je još jednom upitao "Hoćeš li doći u subotu u crkvu?" Bio sam pijan i alkohola i zadovoljstva što idem na novu radnu poziciju, pa sam pristao.
''Za mene su najnormalniji navijači koji pogledaju utakmicu na TV-u''
U subotu me Kristijan dočekao na pragu svoga doma u papučama i umjesto u crkvu uveo u stan gdje se okupljao njihov molitveni tim. Bio sam ljut i razočaran, no on me posjeo između sebe i naše kolegice koja se obratila koji mjesec ranije. Bijes me prolazio dok sam slušao njihovu pjesmu, molitve, smijeh. Narednih dana doživio sam napade od Zloga, ali i izbavljenje od Boga. Povjerovao sam u Isusa i doista sve čemu sam se nekada rugao sada mi je postalo dragocjeno. Život mi se sasvim promjenio, osjećaj punine, radosti i to da sam voljen od Oca ispunja me svakim danom sve više. Isprazne zabave i priče to nisu mogli.
Nogomet? Za mene su sada najnormalniji navijači oni koji pogledaju utakmicu na TV-u i na koje ishod ne utječe toliko, već mogu u dobrom raspoloženju provesti ostatak večeri. Takvih zapravo i nije malo, ali takve nitko ne zove navijačima. Ako već netko ima potrebu za navijanjem i slavljem, neka bogove nogometa zamijeni Stvoriteljem, jer pismo ne kaže bez veze: "Hvalit ću te svim srcem svojim, pred bogovima pjevat ću ti hvale" (Psalam 138:1)."
