Na Svetoga Duju 1988. nije bilo procesije po gradu. Još je bio socijalizam i procesija se mogla održavati samo oko katedrale sv. Dujma, u krug, pod svodovima oko crkve.
Ali naš je grad tog 7. svibnja 1988. dobio možda najveći i najljepši poklon za dan svog zaštitnika.
Te večeri napunili smo košarkašku dvoranu na Gripama, a splitska Jugoplastika u odlučujućoj trećoj finalnoj utakmici pobijedila je beogradski Partizan rezultatom 88:67. Bio je to prvi naslov u nizu – kasnije će ih biti još – kojim su splitski Žuti započeli razdoblje dominacije, deklasirali Beograđane i osvojili čak četiri uzastopne titule prvaka, a o europskim uspjesima da i ne govorimo. Iako su s druge strane igrali velikani poput Divca, Đorđevića, Danilovića i Paspalja.
Na Gripama je tada stasala generacija splitskih košarkaša, ponikla iz domaće škole, uz nekoliko vrhunskih pojačanja, koja će se samo nekoliko godina kasnije prometnuti u europske i NBA zvijezde.
Za Žute su igrali i zabijali: Zoran Sretenović 5, Velimir Perasović 10, Toni Kukoč 10, Goran Sobin 28, Željko Poljak 2, Ivica Burić, Žan Tabak, Duško Ivanović 23, Dino Rađa 10 i Pero Vučica.
Sjećam se da mi je tog poslijepodneva netko ukrao kartu na jednom zidiću na Bačvicama. Pokazivao sam je i hvalio se jer je tog dana imati taj “zlatni papirić” bio stvar prestiža. Na kraju sam ipak ušao u dvoranu i čak sjeo odmah iza klupe Žutih – uveli su me Maljkovići, supruga i djeca našeg trofejnog trenera.
A utakmica – velika. Svi u žutom, pogotovo na istočnoj tribini. Žuti su na krilima Tonija i Dina, uz Perasa i Duška Ivanovića, lomili otpor gostiju.
Junak pobjede bio je Goran Sobin s 28 poena, potpuno nadigravši Vladu Divca. Bio je to naš čovjek za finala. Zato su nam srca pucala prije pet godina, kada smo se okupili na komemoraciji na tom istom parketu, nakon što nas je prerano napustio taj veliki i srčani igrač.
Bila je to prva, dugo čekana titula Žutih nakon godina krize. Momčad je predvodio veliki trener i pedagog, gospodin Božidar Maljković, u svojoj drugoj sezoni u Splitu.
Svi mi koji smo tog Svetog Duje uspjeli ući u malu dvoranu na Gripama svjedočili smo povijesnom trenutku – prvoj tituli u nizu. Nekoliko minuta prije kraja legendarni tajnik kluba Josip Bilić Biba prišao je zapisničkom stolu, uzeo pehar i na trenutak ga podigao prema stotinjak vjernih pretplatnika iz ranih osamdesetih – onima koji su ostali uz Žute i kada se igralo u Drugoj ligi. Kao da je htio reći: “Evo ga, naš je. Dugo smo ga čekali.”
Kad sam se vratio kući na Toć, u žutoj majici, vidio sam suzu u oku svoga ćaće. Rekao mi je: “A sićaš li se kad smo ispali iz lige?”
Tako je Sveti Duje postao i zvonik Gripa. Zaštitnik je donio sriću, a Split je dobio svoju najljepšu sportsku priču. Bili smo generacija koja je imala privilegij gledati nešto što ostaje za sva vremena – uspomenu koju, kako je pjevao Oliver, prekriva “žuto lišće ljubavi”.
