Posebno emotivan trenutak bio je ulazak Ivana Perišića , čitav stadion je ustao skandirajući Ivane, Ivane.
Probudila se i nada, da možemo proći, upalilo se svjetlo u luzerskoj atmosferi poljudskih tribina zadnjih tjedana, pa je i Sigur pogodio gredu na dodavanje Sahitija u zadnjim sekundama. No, što je tu je, Dinamo je u finalu Hrvatskog kupa.
"Bijelima" ostaje nadati se dok god matematika postoji pa eto već u nedjelju na Rujevici, a možda se "ukažu" u špicu i Livaja i Perišić.
Znamo da smo ipak i u porazu svjedočili jednoj lijepoj priči povratka "našeg malog" i vidjelo se da može, tražio je loptu, otkrivao se, a o klasi da ne govorimo.
Voli splitska publika ovakve spontane trenutke, kao ono kad je Ivan Katalinić uveo davne 1993. Mikija Rapaića, a on zabio eurogol nakon dva dodira lopte. To je ono što ostaje i što se prenosi i što nas je odredilo sa oca na sina, sa dida na unuka.
I naravno, sritno Ivane...