Ona je mlada asistentica na Katedri za istraživanja u biomedicini i zdravstvu na Medicinskom fakultetu. Prethodno je završila Forenzičnu kemiju i molekularnu biologiju na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti, te Podvodne znanosti i tehnologiju na Sveučilištu u Zadru. Sa zvanjem sveučilišne magistre forenzike trenutno je završila prvu godinu doktorskog studija Translacijska istraživanja u biomedicini (TRIBE) na Medicinskom Fakultetu u Splitu te je predstavnica svoje generacije doktorskog studija.
Vitrinu naše sugovornice i top studentice Nine Vitlov iz Kali na otoku Ugljanu već sada krase čak dvije Rektorove nagrade koje je dobila na preddiplomskom i diplomskom studiju, a nedavno joj je tijekom dodjela diploma na Forenzici uručena i zahvalnica za najuspješnijeg studenta diplomskog studija. Da će biti ono što je danas znala je još kao mala djevojčica koja se uglavnom igrala s plastičnim mikroskopima i već tako rano istraživala nastanak pjene od sapuna. Već je sa 6 godina osmislila vlastiti 'laboratorij', koji je ponosno označila natpisom 'Ninin laboratorij'. Onda je desetljeće kasnije otkrila da za tu njenu strast postoji fakultet u Splitu. U tom trenutku nitko nije bio sretniji od nje.
"To je moj dan i noć. Moj život. Drugo ne postoji"
- Kroz cijeli moj život ništa me nije zanimalo tako kao znanost. Uvijek sam imala odlične ocjene tijekom školovanja. Nikada nisam u niti jednom trenutku promislila baviti se nečim drugim. I znala sam, bila sam svjesna da ću jednog dana biti znanstvenica. Uvijek sam voljela kute, rukavice, mikroskop. Doista volim to što radim i skroz sam se predala znanosti. To je moj dan i noć. Moj život. Drugo ne postoji.
Uz fakultet je obavljala i studentske poslove, u Mülleru i Pek Snacku. Predavanja bi imala ujutro, a radila bi popodne. Budući je studirala izvan mjesta stanovanja, željela je imati određenu financijsku neovisnost i pridonositi svojim troškovima. Kaže da to nisu bile ogromne svote novca, ali je bio njen novac što joj je bilo važno.
Kaže da voli imati zatrpan raspored i puno obaveza, da joj odgovara život u pokretu. Nije joj problem funkcionirati na svega nekoliko sati sna, taj osjećaj umora za nju je dokaz da se trudi i ulaže u nešto što će se s vremenom isplatiti. Upravo tada, kaže, osjeti neopisivu sreću i uzbuđenje, kao da jedva čeka vidjeti što je sljedeće što je čeka.
Na pitanje što za nju znače nagrade, rekla je da ih doživljava kao potvrdu da netko izvana prepoznaje njen trud i angažman. Nije tip osobe koja se drugima žali ili priča koliko joj je teško, radije sve drži za sebe. Zato joj te potvrde puno znače jer pokazuju da se njezina posvećenost ipak vidi.
- Uvijek sam ja ponosna na ono što radim, jer znam koliko je truda uloženo u svako moje postignuće. Ali jedan od najljepših osjećaja je vidjeti svoje ime i prezime na nekom velikom ekranu. Pogotovo kad su u publici moji roditelji. Tada imam osjećaj da im tim trenucima kažem "hvala" i pokažem im da sam na dobrom putu.
Istaknula je i kako ju je oduvijek zanimalo puno toga, tijekom djetinjstva je uvijek bila aktivna na više strana, i drago joj je što je zadržala tu dječju znatiželju i želju da stalno teži nečemu višem. Važno joj je u životu imati jasan cilj prema kojem ide i za koji se trudi.
Ples, balet, boks
Zahvaljujući mail kontaktu s liječnicom i znanstvenicom Anom Marušić, s kojom je radila tijekom diplomskog studija na znanstvenim radovima, Nina danas radi na Medicinskom fakultetu. Zbog iskustva bi željela jedno vrijeme živjeti van Hrvatske iako je preko Erasmusa već bila u Španjolskoj i Velikoj Britaniji.
U jednom dijelu svog života slobodno je vrijeme provodila na plesu i baletu te u glazbenoj školi, ali i na boksu zbog kojega bi u školu odlazila sa školskom torbom, rukavicama za boks i štitnicima za noge. Kaže da je njen otac bio iznimno ponosan kada je upisala boks. Kada se ne bavi znanošću, vrlo često čita knjige koje redovno kupuje zbog čega joj se u torbi zna naći neko dobro štivo kojeg čita na kavi. To je opušta. Prema onome što nam je ispričala, u Nini se točno prepoznaju tragovi i majčine topline i očeve odlučnosti.
Skromne mogućnosti za znanstvenike, osobito u Splitu
Upozorava da u Hrvatskoj nema dovoljno instituta na kojima bi radili mladi znanstvenici, a pogotovo u Splitu. Njene kolege s fakulteta i ona su konkretno na praksu odlazili u zagrebački Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić. Drži da za mlade znanstvenike nedostaje prostora i ako ne uspiju naći nekoga tko će ih gurati naprijed nemaju puno izbora. Ona je, zahvaljujući svojoj odlučnosti, ostvarila i osobni mir i svoj profesionalni san.
- S obzirom da puno obrazovanih ljudi odlazi van zemlje preporučila bi mjeru po kojoj bi se mogli zadržati u Hrvatskoj. Ta mjera je stambeno zbrinjavanje jer ukoliko bi im se riješilo stambeno pitanje koje je danas veliki teret svakom mladom čovjeku to bi olakšalo odluku da se ostane u svojoj zemlji. Znamo da su cijene stanova katastrofalne. Zbrinjavanjem znanstvenih novaka bi se riješio dobar dio problema i razloga zbog čega među ostalim brojni iseljavaju. Bila bi jako dobra motivacija za ostanak da mladi čovjek ne treba sljedećih 30 godina odvajati trećinu plaće za stan.
