Davor Bernardić u dosad neviđenom izdanju predstavio se novinaru portala 100 posto. Bero je kao nikada do sada javno otvorio dušu i progovorio o neimaštini u djetinjstvu, gubitku oca, zašto su oni brat plakali kada ih mama ne čuje, percepciji političara u Hrvatskoj…
Otkrio je da dva-tri puta tjedno odlazi na boks, no prva ljubav mu je planinarenje jer zadnjih desetak godina često planinari na Sljeme.
Šef SDP-a prvo je pojasnio kako je jedan PMF-ovac uopće završio u politici.
- Bio jedan to stjecaj okolnosti vrijeme koje u Hrvatskoj bilo teško. Sjećam se, ja dolazim radničke obitelji sa zagrebačke Trešnjevke. Razdoblje '90-ih godina, dakle rata i poraća bilo je teško za ljude u Hrvatskoj. Imali su male plaće. Plaće i mirovine su pale. Plaća je bila nekih 200 maraka, mirovine su bile 100 maraka, a u isto vrijeme se događala jedna tajkunska pretvorba i privatizacija, pogotovo nakon rata. Jedni su ljudi ginuli u ratu. Drugi su, nažalost, krali. To se osjećalo na životu građana. Inače, triger je bio što je moj tata, koji je bio sudionik Domovinskog rata, zapravo ’98. godine umro na socijalnoj pomoći i to me još dodatno motiviralo da se priključim i da budem aktivni sudionik mijenjanja stvari u Hrvatskoj na bolje.
Bernardić je o svojim studentskim danima rekao da su bili su sjajni s puno rada, odricanja, učenja, ali puno i zabave. Znao sam tada da će upisati elektrotehniku. Najviše je izlazio u Saloon i Best.
Teško djetinjstvo
Kaže da je ima teško djetinjstvo. Kako je naveo, njegova mama bila je patronažna sestra i nije imala visoku plaću.
- Znam tjedana kad smo samo dvaput tjedno jeli meso, ali ona se zapravo trudila da nam ništa ne nedostaje. Bili smo uvijek čisti i uredni u školi – otkriva Bernardić.
Prisjetio se trenutka koji će uvijek pamtiti. Kada mu je majka, usprkos skromnim financijskim mogućnosti, ispunila veliku želju.
- Znam da sam žarko želio u jednom trenutku kad sam počeo trenirati košarku 'najkice'. Dakle, bile su tad skupe, oko 150 maraka, a plaća moje mame bila je otprilike 200 maraka. Onda zamislite kakvo odricanje treba napraviti ta žena kako bi sinu kupila te 'najkice'. Onda se sjećam da me iznenadila. Bilo je to na kraju školske godine, kad sam zaključio školsku godinu sa 5.0, i na kraju školske sportske košarkaške sezone, kad sam se plasirao u tim koji je išao na put u Italiju. Bilo je to u Ciboni. Tad sam trenirao košarku u Ciboni. Kupila mi je 'najkice'. Znam da smo tad zajedno plakali od sreće. Mislim da sam danas zbog toga nekako bolji i odgovorniji čovjek, savjesniji. U svakom slučaju, ne bi trebalo odgajati djecu na način da im roditelj sve da – priča Bernardić.
Gubitak roditelja
Otkrio je da je mladosti morao puno raditi. Radio je svašta; od fizičkih poslove na Institutu za poljoprivredu, preko različitih poslova utovara i istovara i poslova marketinga u novinama do instrukcija. Kako je bio talentiran za fiziku i matematiku, često je davao instrukcije što mu je kasnije bio jedan od glavnih izvora prihoda.
Jako mu je teško pala smrt oca, kaže da mu je to možda bio najveći šok u životu. Dogodilo se kada je imao 18 godina. U tim danima najveća potpora mu je bio prijatelj Tihomir.
Prisjetio se vremena Domovinskog rata.
- Otac je bio i branitelj i to me baš isto dodatno pogodilo. Sjećam se razdoblja kad je tih ’90-ih godina znao ići u rat i obično se rekao javiti. Na primjer, imali smo vrijeme jedno tjedno kad bi se trebao javiti. Znao nas je iznenaditi. To nije bilo vrijeme mobitela nego fiksnih telefona. Onda kad bi došao, na primjer, na ratište ili negdje gdje bi mogli imati telefon da bi zvao doma. I kad se ne bi javio jedan ili dva dana, znam da je mama bila uplakana, da jednostavno ne bi noćima spavala. I mi bismo plakali, samo bismo plakali u drugoj sobi. Ovaj… I kad bismo došli mami, znam da sam rekao bratu u mraku: „Ne, nemoj to pokazivati, molim te, moramo napraviti to da jednostavno pokažemo da smo čvrsti“. Onda, zapravo, pred njom nismo plakali. Na taj smo način to prolazili i znam da nam je bilo jako teško. Po tri tjedna se nismo čuli, strahovali smo hoće li se vratiti iz rata – neće li se vratiti iz rata.
"Političar treba biti odlučan u svojoj namjeri, mora vjerovati u ono što radi"
Tvrdi da političari ne moraju biti bahati niti lupati šakom o stol jer smatra da netko tko je bahat omalovažava i vrijeđa druge ljude. Smatra da političar treba biti odlučan u svojoj namjeri, mora vjerovati u ono što radi, mora biti uporan i mora biti radišan.
Ne misli da je politika kurva bez obzira na to što se iz Sabora mogu vidjeti ružne scene poput svađa i vrijeđanja, a kaže da ljubi gube povjerenje u politiku kada vide prizore poput onoga "kada se predsjednik Vlade krenuo fizički obračunati s Grmojom".
Što se tiče rejtinga stranke, tvrdi da bi neki htjeli da se SDP loše percipira, no dodaje da će ih morati razočarati.
- Vjerujem u naš uspjeh sad na europskim izborima i da je SDP jedina progresivna snaga koja je u zadnjih 27 godina mijenjala hrvatsko društvo. Mi smo smanjivali nejednakosti u društvu, rušili smo predrasude u društvu, uklanjali smo barijere među ljudima i to ćemo nastaviti raditi i dalje.
Što se tiče ljudi iz SDP-a koji su otišli i glasovali za vladajuće, misli da su sami o sebi sve rekli i da su pokazali su svoje pravo lice. - Došlo je vrijeme da jednom za svagda svi HDZ-ovci odu iz SDP-a – tvrdi Bernardić.
"Volio bih da je Hrvatska kao nordijske zemlje"
Ističe da su SDP i HDZ dva različita svijeta.
- Mi smo progresivna stranka koja uvijek kad preuzme vlast vraća optimizam i nadu. Otvaramo nova radna mjesta, vraćamo povjerenje u institucije. Kad dođe HDZ, imamo crne fondove i torbe zakopane u vrt, korupciju, kriminal i nepotizam.
Zaključio je da bi više volio da je Hrvatska kao nordijske zemlje, gdje manje znaju o političarima, a više o onime što će im pomoći da budu uspješniji u svojemu poslu.
Cijeli razgovor možete pogledati ovdje:
