Planinari svaki lijep dan, sunčan i bez kiše, provode u planinama. Oni koji vole planinarenje i planine, jednostavno ne mogu bez uzbuđenja uspona na neki od vrhova, bilo da je riječ o manjem ili većem vrhu. Za sve one avanturiste koji nemaju priliku otići negdje dalje, tu su uvijek Dinara, Mosor, Kozjak i ostale planine u okruženju koje pružaju pregršt predivnih krajolika.
Tako su nedavno dvije planinarke na Dinari naišle na konje. Kako je riječ o lijepim, plemenitim životinjama, ni na kraj pameti im nije bilo da će im taj susret ostati u – ružnom sjećanju.
„Zanima me je li tko imao susret i kakva su iskustva s krdom konja kod skloništa Rupe na Dinari?
Danas smo se kolegica i ja uputile na Lišanjski. Kako nam vrijeme baš nije bilo naklonjeno - kiša je malo uranila odlučile smo doći do Rupa, odmoriti i natrag. Međutim kad smo bile stotinjak metara pred skloništem ugledale smo krdo od 20-ak konja koji su krenuli prema nama i okružili nas. Osjećaj nije bio ni malo ugodan...nas dvije, a par njih se počelo i propinjati.
Nisu baš izgledali miroljubivi kao konji koje smo sretali na Cincaru. Uspjele smo ih otjerati vikom, ali do skloništa nismo otišle jer su se oni tamo vratili, a vođa nas je cijelo vrijeme motrio“, objavljeno je nedavno na Facebook stranici koja se bavi planinarenjem.
Otkud konji?
Tragom te informacije odlučili smo istražiti o čemu je riječ. Otkud tamo konji?
„Konji su se stacionirali na predjelu gdje je planinarsko sklonište Rupe. Napravili su nam i na skloništu i na planinarskoj infrastrukturi i na putokazima, markacijama, ogromnu štetu. U sklonište planinari više ne mogu ući od tih konja, čak su postali agresivni. Ne možeš doć gore i izvadit marendu jer konji nasrću na tebe. Bilo je par neugodnih situacija, u nekoliko navrata smo mi kao vlasnici objekta, Planinarska udruga Dinaridi, kontaktirali vlasnika konja da nešto poduzme, međutim ništa se po tom pitanju nije napravilo. Sad imamo situaciju da se planinari boje ići gore“, kaže nam Darko Gavrić Čerčo.
Kaže nam da su kod skloništa bili kanistri za vodu koji su sada uništeni.
„To je sada konjušnica, planinari se više ugodno ne osjećaju, ne mogu ući u kuću. Dođu ljudi na 100-200 metara od kuće, konji krenu prema njima i onda se ljudi okrenu i odu“, kaže nam Čerčo te dodaje da je sklonište devastirano, a da se šteta mjeri u nekoliko tisuća eura.
„Po noći se ne može biti unutra jer rasturaju one plastične spremnike i rasturaju daske. Vode tamo nije bilo kad sam ja bio, pretpostavljam da se oni poje iz toga. Sve je to razbijeno, mislim da bi trebalo ograditi kućicu da oni ne mogu prići. Trebalo bi vlasnika poslati da prenoći tamo, da vidi kako je to“, kazao nam je jedan od planinara koji je ovo ljeto imao bliski susret s konjima na Dinari.
Unajmljeni pašnjaci
Vlasnik nam pak kaže da je on unajmio pašnjak za ispašu konja i da oni gore borave tijekom proljeća i ljeta, početkom jeseni i oni idu u dolinu.
„To planinarsko sklonište je na toj zemlji koju sam ja unajmio ili graniči s njom. Ja sam im ponudio da stave ogradu, izašao sam im u susret, ponudio materijal, pa neću valjda ja ograđivati nešto njihovo!?“, kaže nam vlasnik konja Andrija Ribičić.
Kaže nam i da su konji uredno obilježeni te da se o njima vodi briga, a ima ih 20-ak.
„Postoji problem planinara i konja u cijelom svijetu. Ljudi dođu, vide konje i misle da ih mogu dirati i slikavati se s njima. Valja misle i da ih mogu jahati. Najbolje bi bilo da ih jednostavno zaobiđu, onda ne bi bilo problema.
Puno ljudi mi se javlja da im je predivno vidjeti konje gore. Oni su i korisni, očiste tu površinu, da nije njih sve bi bilo obraslo i ne bi zna di si, a druga stvar je - nema planine u svijetu, a da nije puna konja“, kaže nam vlasnik. Dodaje da konji uvijek imaju vode u pojilicama, ali i da im je kopao lokve da ne bi ostali bez vode.
