Splitskog svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama, don Ante Žderić, osvrnuo se na nogometnu euforiju koja ovih tjedana i dana vlada Hrvatskom. U svojoj novoj objavi istaknuo je radost koju osjeća zbog ne samo zbog uspjeha Vatrenih, nego zbog tolike radosti našega naroda. Nije zaboravio ni napomenuti da bi bilo dobro da barem sličnu energiju pokažemo kada su u pitanju nastojanja da popravimo egzistencijalna pitanja u domovini.
U nastavku pročitajte objavu u cijelosti:
"PUSTITE ME DA JE VOLIM
Hipotetska priča s kojom bi bilo dobro započeti ovaj osvrt mogla bi glasiti, otprilike, ovako - u jednom mjestu nekom je čovjeku obitelj bila u problemima: dugovi, krediti, neimaština, međuljudski odnosi. Tom istom čovjeku dijete (sin ili kćer) trenirali su neki sport (rukomet, košarku, ragbi, atletiku, vaterpolo ili badmington, nevažno…) u lokalnom klubu. Dijete je bilo uspješno, to je bio plod upornosti i talenta. Osvajalo je medalje na lokalnim i regionalnim natjecanjima. Došlo su i do državnog. Sve to, naravno, nije riješilo nagomilane probleme u obitelji iz koje dolazi. Međutim, kako ljubav nije moguće spriječiti – i dobro je da to nije moguće – roditelji po povratku kući svog djeteta s natjecanja, na kojem je osvojilo medalju, prirede malu proslavu. Sasvim opravdano – reći ćete. Naravno. Svaki bi se normalan roditelj radovao uspjehu svog djeteta usprkos svim nedaćama u kojima im se nalazi obitelj. Ako treba, dodatno će se zadužiti da bi svoje dijete u kući dočekali sa slavljeničkom tortom i malim sitnicama koje otkrivaju njihovu veliku ljubav. I nitko normalan im to ne bi zamjerio. Barem ne bi trebao. Sportski uspjeh djece nužno će rezultirati srećom i ponosom roditelja. Usprkos svim problemima. I to je tako normalno. Za normalnog čovjeka.
Svjedoci smo neviđenog uspjeha hrvatskog nogometa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Nisam siguran jesmo li i koliko svjesni da smo svjedoci i, na neki način, sudionici stvaranja sportske povijesti. Osvojila hrvatska reprezentacija Prvenstvo ili ne, oni su za nas prvaci. Oni ovih dana pišu nogometnu povijest, srcem, loptom i kopačkama. Naravno, oni su dijete iz priče. Naše je društvo obitelj, razdirana neslogama, opterećena problemima i sveobuhvatnom krizom kojoj se ne nazire kraj. Za par dana, kada sve završi, svi će naši problemi (p)ostati isti. U to nitko ne sumnja niti negira.
Ipak, radujemo se. Beskrajno se radujemo. Našu radost nazivaju euforijom. Neka je nazivaju. Mi smo roditelji iz priče koji se raduju uspjehu svoje djece. Naše je društvo i naš je narod ovih dana, konačno, jedno srce i jedna duša. Nakon tolikih desetljeća. Time ne ignoriramo probleme koji nas tište, nego – konačno – imamo razlog za radost koju tako rado dijelimo. Svima. Omalovažavati je, kritizirati ili ismijavati, krajnje je cinično. Ovom društvu treba posla, radnih mjesta i poštenja, ali – jednako tako trebaju mu i ponos i radost koji su toliko dugo bili ugušeni svim problemima, koji nas i dalje muče. Zato – pustite ljude neka se raduju! Mladi skaču u fontane - neka skaču! Drugi plešu po ulici – neka plešu! Ne znam radujem li se više nogometnom uspjehu ili se radujem radosti mojih ljudi… Moja je sreća vidjeti sreću na licima svih koje susrećem ovih dana. Kako i ne bi! Ne raduju se oni ničijim jadima – svi smo ovih dana suosjećali sa Srebrenicom – oni se raduju srcima vatrenim koji ne žale ni svoga zdravlja (doslovno rečeno!) kako bi nama svim priuštili radost o kojoj govorim.
Žao mi je samo što nismo tako angažirani i jedinstveni kad se trebamo pokrenuti u rješavanju gorućih pitanja našeg društva. Opet, i tu razumijem ljude. Navijanjem za reprezentaciju ništa ne riskiraju. U drugim pitanjima stvari nisu tako jednostavne. Boje se ljudi riskirati za svoje poslove, bližnje, egzistenciju. Nemam im pravo zamjeriti na tome.
Ali – ovih dana sve nas nosi ponos. Nosi nas ljubav. Nazovite te euforijom, nazovite to kako hoćete, ali – konačno je osmijeh na licima mojih ljudi i sjaj u očima ovog ispaćenog društva. Razlog? Čista ljubav. To je moja domovina ovih nezaboravnih dana. Zato, pustite me, pustite me da je volim! Kako? Neopisivo."
