Imam dovoljno godina da shvatim da se trebam zabrinuti za budućnost. Sa pedeset i tri nisam stara, a ni mlada. Shvaćam da su najljepše godine iza mene, ali to nužno ne znači i najsretnije. Trenutno mi je ljepše nego ikada u životu. Djeca su odrasla, radim, živim pod svojim krovom, i što je najvažnije, zdrava sam, isto kao i moja obitelj. To je dovoljan razlog za sreću. Uživam u svojim hobijima, i svaki dan pronađem nekoliko razloga koji mi ne skidaju osmijeh sa lica. Sretna sam, mirna, ispunjena, i uživam u svakom trenutku. A koliko će ovo trajati? Ne znam, jedino znam da nam se ne smiješi neka lijepa budućnost. Sve je super dok se može raditi, a što će biti kad se ne bude moglo? Sigurno neću otići u mirovnu sa punim stažem, jer sam pauzirala dok sam odgajala djecu.
Znam, neću imati mirovinu, već nekakvu crkavicu s kojom neću moći živjeti, ali ni umrijeti. Ako se uzme u obzir da živim sama, i da se oslanjam samo na sebe, imam razloga da se bojim budućnosti. Znam da bi mi djeca pomogla, a hoće li moći pomoći? Život ide sve skuplji, i koliko god skromno živjela, novca nikad nema dovoljno. Navikla sam (ne)imati, i to mi nije ništa strano. Uvijek se snađem, ali samo zato jer nastojim živjeti na način da me ništa ne iznenadi previše. Imam rezervni plan u svemu, i ako sam išta naučila, naučila sam da ništa ne traje vječno, ni lijepo, ali ni ružno, što god bilo u pitanju.
Bezdan između dva sistema
Učili su nas da je dovoljno odraditi radni vijek, da bi uživali u zasluženoj mirovini. Ta vremena su prošlost. Sad bi se buduće generacije trebale učiti da moraju odvajati u mladosti, da bi imali ugodnu starost. Tako to rade u uređenim sistemima. Ali, kako odvojiti dio novca, kad jedva da možemo preživjeti sa ovim što imamo? Ja bih za sebe imala više nego dovoljno, ali još uvijek velik dio dajem djeci. Trudim se da im pomognem da oni stanu na svoje noge, a kako mi se čini, to neće biti tako skoro.
Mi smo generacija koja je upala u bezdan između dva sistema. Većina nas se nije uspjela snaći. O tome svjedoče izmučene i osramoćene duše koje svoje umirovljeničke dane, umjesto da provode uživajući u plodovima života, provode ga oko kontejnera, barem dobar dio. Vidim oko sebe bezbroj primjera, i svaki od njih je posebna priča za sebe. Najviše me se dojmio slučaj od prije nekih mjesec dana, kad sam u rano jutro vidjela pogrbljenu staricu kako nosi veliku vreću plastičnih boca na leđima, i u rukama nekoliko vrećica. U jednoj je bio stari kruh. Zaplače duša u tim trenutcima. Umjesto da uživa u toplini kreveta, ona koristi jutarnji mrak da bi preživjela. Samo teška muka može nekoga natjerati na nešto takvo? Ne, nije to njena sramota, to je sramota svih nas. I ne možeš u tim trenutcima da se ne prepadneš budućnosti.
"Ti ljudi ne traže sažaljenje"
Pitaš se što tebe čeka? Hoće li biti mjesta pored kontejnera za tebe, ili će svi biti zauzeti? Uopće me ne čudi da su maknuli veći dio kontejnera. Valjda su mislili, ako sirotinje nema pored kontejnera, da u zemlji vlada idila. I vlada, ali samo za nekolicinu. Kako žive naši umirovljenici? Odvajali su cijeli život da bi postali višak. To je samo jedan primjer, a ima ih na stotine. Nije lako ponosom čovjeku ugušiti ponos, i raditi ono što je nekad smatrao nezamislivim. I njima treba obrok, a većina se za njega mora sama pobrinuti. Možda sa mirovinom ne mogu pokriti ni režije, a vjerujte mi, oni su najurednije platiše. Isto tako, ovo ljeto, zaletim se do dućana, a ispred mene starica uzima litru mlijeka, i pome u važu, pelate. Kad je prodavačici rekla da joj upiše u knjigu, spustila sam pogled. To košta nekih deset kuna, a ona ih nema. Platila bih joj ja, i kupila spizu, a kako joj to ponuditi da se ne uvrijedi? To što nema, ne znači da nije ponosna, da nije svjesna svoje situacije. Ti ljudi ne traže sažaljenje, i neće prihvatiti ničiju pomoć.
Starost sama po sebi nije lijepa. Otkazuje tijelo, istrošilo se, a ipak ima svoje potrebe koje su veće nego ikada. Ako možete, pomognite diskretno. Ne činite to iz sažaljenja, jer nitko ne voli da ga se žali. Pokušajmo samo biti ljudi, i koliko god to jednostavno zvučalo, čini mi se da je to najteže biti u današnje vrijeme.
Pozdravljam Vas uz želju da nikoga više ne zadesi sudbina o kakvoj sam pisala.
