Katolički laik Josip Strujić prvi je kandidat za trajni đakonat u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Obred primanja među kandidate održan je na svetkovinu Presvetoga Trojstva 15. lipnja 2025. u njegovoj matičnoj Župi sv. Mihovila na splitskom Kamenu.
Josip Strujić rođen je 1960. godine u Srijanima, u Poljičkom dekanatu. U kršćanskom je braku od 1989. godine s dr. Anitom Strujić Vladanović, dugogodišnjom voditeljicom Bračnoga i obiteljskog savjetovališta Splitsko-makarske nadbiskupije. Diplomirao je na Prometnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Trenutačno pohađa tečaj formacije aspiranata za trajni đakonat u organizaciji Zagrebačke crkvene pokrajine. Josip i Anita nastanjeni su na Kamenu u Splitu te aktivno sudjeluju u životu svoje župne zajednice.
U Hrvatskoj postoji 24 zaređena trajna đakona, a s Josipom je naša nadbiskupija dobila prvog kandidata za trajnog đakona. No, mnogi ne znaju koja je zapravo njegova uloga u katoličkoj crkvi te koja je razlika između privremenog i trajnog đakonata.
Trajni i privremeni đakonat – put prema službi u Crkvi
Kandidati za svećeništvo najprije primaju privremeni đakonat koji traje najmanje šest mjeseci, nakon čega, ako ispune uvjete, bivaju zaređeni za svećenike.
S druge strane, trajni đakonat namijenjen je osobama koje osjećaju poziv na tu službu, ali ne nužno na svećeništvo. U Hrvatskoj danas djeluje oko dvadesetak trajnih đakona, prema podacima Hrvatske biskupske konferencije.
„Trajni đakon postaje klerik, kao i svećenici i biskupi. Oni koji žele postati trajni đakoni prolaze trogodišnju pripremu i mogu imati ženu i obitelj. Njihova je služba trajna i ima određena ograničenja, tako primjerice ne mogu držati misu ni ispovijedati, ali mogu naviještati Evanđelje, držati homiliju, krštavati, voditi sprovode, asistirati župniku, svjedočiti brakove, voditi pobožnosti i katehezu,“ objašnjava profesor Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Splitu.
Kandidati za trajni đakonat moraju biti primjereni vjernici, imati stabilnu obitelj, preporuku župnika, te biti profesionalni, samozatajni i aktivni u životu župe.
Posebnost ove službe jest i to da oženjeni muškarci koji žele postati trajni đakoni moraju dobiti pristanak svoje supruge prije ređenja. Iako su posvećeni Crkvi, trajni đakoni i dalje brinu za svoje obitelji, rade svakodnevno kako bi im osigurali „kruh svagdašnji“, a istodobno se posvećuju širenju evanđelja i životu župne zajednice.
Njihov odnos prema svećeniku i biskupu temelji se na poslušnosti i povjerenju, jer, kako se ističe naš sugovornik, slušajući glas Crkve, đakon sluša glas samoga Krista.
„Kod nas ih još nema mnogo, ali riječ je o trajnom pozivu i službi,“ zaključuje profesor.
Povijest đakonata
U prvim stoljećima kršćanstva đakoni su imali važnu i prepoznatljivu ulogu u životu Crkve. Njihova je služba osobito procvjetala između 3. i 5. stoljeća, kada su bili ključni suradnici biskupima u liturgijskim i karitativnim djelatnostima.
No, oko 1000. godine uloga đakona postupno nestaje. Prezbiteri tada preuzimaju njihove liturgijske dužnosti, dok se karitativni rad, koji je od samih početaka bio neraskidivo povezan s đakonatom, prenosi u ruke redovnika i redovnica unutar samostanskih zajednica.
Pokušaj ponovnog uspostavljanja đakonata kao samostalnog stupnja svetog reda pojavio se tijekom Tridentskog sabora u 16. stoljeću, no tada nije zaživio u praksi. Tek Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.) donosi konačnu obnovu trajnog đakonata, vraćajući mu mjesto koje je imao u ranoj Crkvi – kao trajno poslanje služenja, propovijedanja i svjedočenja evanđelja.
Podsjetimo, Filozofsko – teološkom studijskom programu ove akademske godine upisano je 11 studenata, a na Teološko - katehetskom studijskom programu 13 studenata. Splitsko-makarska nadbiskupija ima trenutno broji 211 svećenika i 17 bogoslova. A hoće li se ova brojka uspjeti zadržati i u buduće ostaje nam tek za vidjeti.
