[K]ažu da nas ne razočaraju ljudi, nego naša očekivanja. Neki nas tako zavaraju da smo spremni povjerovati da smo naišli na nekog posebnog. Umjesto da dijelite sve, očekuju da ti daješ, a oni samo uzimaju. Ljudi su to, skloni uzdignuti sebe na mjesto koje je iznad ostalih. U takvim situacijama treba znati gdje je granica do koje si dobar, a ispod koje si samo budala. Ako su me roditelji naučili da hodam, onda nema razloga da pognem glavu ni pred kim tko je ljudskog roda, inače bi me ostavili da puzim. Sve oni koji misle da su iznad mene, možda neću vidjeti jer ja u oči gledam samo one koji su mi ravni.
Ne kažem da nema boljih i uspješnijih od mene. To nikada ne bih ni pomislila. Ima i puno pametnijih, ali, ja za ljude imam samo jedno mjerilo, ili su dobri, ili nisu. Trećeg nema. Uistinu me ne zanima tko su, što su, ni što rade. Ako su prema meni dobri, bit ću i ja prema njima još bolja, a ako nisu… moje su ruke sklone mahanju ljudima na odlasku. Odavno sam naučila da od nikog ništa ne očekujem. Svaki put kad sam nešto očekivala, ostala sam razočarana. U posljednje vrijeme sam se klonula bilo kakvih očekivanja. Šta mogu sama, mogu, šta ne mogu, pomirim se sa tim. Sasvim jednostavno. Dosta mi je više razočarenja. Ionako, sve što imam, stvorila sam sama, koliko god to malo bilo. U naslijeđe sam dobila motiku, ali ne i zemlju koju bih mogla kopati sa njom. No, nema veze. I to je nešto, barem je znakovito. Kopaj ako misliš nešto stvoriti sama, a to sam i radila, sa motikom ili bez nje.
Postaješ dužnik
Postoji još nešto čega se ježim, a to je kad nekoga moram moliti za nešto. To ću učiniti samo ako baš moram, ako nikako ne mogu izbjeći. Navikla sam ne moliti, ne podnosim to, i samo me teška potreba može natjerati na to, iako, kad god sam molila, molba mi nije urodila plodom. Onda se neće samo jedan zaključak. Niti ikoga moli, niti od ikoga išta očekuj. Ne volim kad netko pokaže nadmoć nad mnom. A moljakanje mi nikako nije svojstveno. Mislim da nitko to ne voli. Ponos tu igra vrlo važnu ulogu. Ja volim svoje odradit kako mislim da bih trebala, a ono što ne mogu, ne mogu, a sa tim se moram pomiriti. Kroz život idem bez ružičastih naočala. Jako dobro vidim kakvi su ljudi. Čak i ako nas zavaraju u početku, maska jako brzo padne. Moramo imati granicu do koje možemo ići, granicu koja nas osobno neće poniziti. A moliti nekog i jest nekakva vrsta poniženja, priznavanje nemoći, ograničenosti. Ljudi su skloni to pogrešno shvatiti.
Onog trenutka kada nekog zamoliš za nešto, postaješ mu dužnik, bez obzira da li je taj netko ispunio tvoju molbu, ili ne. A ja ne volim nikome biti ništa dužna, osim svojoj obitelji, a to se i ne računa kao dug nego kao ljubav i poštivanje. Ipak, najviše se klonim onih ljudi koji kažu da su pomogli svima, jer znam da oni najmanje pomažu. Na sreću, ne ovisim ni o kome, a to je ono što me čini ponosom, sretnom, ali i sigurnom u sebe. Na svom sam, to mi je jedna od najvećih radosti u životu. Mir, moj blaženi mir. Moj dom je mjesto gdje sam daleko od ljudi, i od svega onog ljudskog lošeg. A nagledala sam se svega lošeg, toliko da me raduje druženje sa mojim psom kada dođem kući. To je ipak pas, biće puno ljubavi, biće koje nije premazano svim mastima kao što je čovjek. Ako želiš spoznati što je ljubav, pogledaj u životinje, a ako želiš spoznati što je svirepost, pogledaj u čovjeka.
Niti koga moli, niti išta očekuj od bilo koga. Samo tako ćeš imati svoj mir, a u ovom ludom svijetu to malo mira nam je prijeko potrebno.
