Glazbenica Lu Dedić ima 23 godine, a već devet godina ima dijagnozu dijabetesa, no ne dopušta mu da joj ‘upravlja životom’.
‘Imala sam 14, kad sam otkrila da imam dijabetes tip 1. Simptomi su bili tipični: učestala žeđ i potreba za mokrenjem, prekomjerna potreba za konzumacijom slatke hrane i pića, kronični umor, nagli gubitak kilograma itd. Prvi simptom je bio gubitak kilograma koje nisam nikako mogla nadomjestiti bez obzira na prehranu. Što se tiče ostalih simptoma, oni su došli tek nešto kasnije, ali vrlo naglo. Moja mama je prepoznala simptome, pa me je odvela u obližnju ljekarnu gdje sam izmjerila šećer, koji je u tom trenutku bio 30 mmol/l. Odmah smo se zaputili u bolnicu, u Šibeniku u kojemu smo ljetovali, gdje su liječnici zaključili o čemu je riječ, no finalnu dijagnozu sam dobila u Zagrebu’, rekla je za 24 sata ususret obilježavanja Dana šećerne bolesti.
Otkrila je da je tjedan dana bila u bolnici u Šibeniku, a potom je prebačena u Zagreb zato što tad još nije postojao odjel za dijabetes u šibenskoj bolnici.
'Dobra dva dana sam bila uvjerena da ću odležati nekoliko dana u bolnici i izaći zdrava, kao kod većine bolesti i zdravstvenih poteškoća. Kad sam shvatila da to ipak nije baš tako, to mi je bilo jako teško prihvatiti. Neizvjesnost mi je budila strah, no kad sam odradila tjedan dana edukacije na kojoj mi je sve bilo objašnjeno, tu se strah znatno smanjio. Iako me više nije mučio strah, i dalje mi je trebalo otprilike četiri godine da prihvatim novi stil života. U mnogo trenutaka sam se osjećala frustriranom i tužnom, ali na kraju sam se potpuno naviknula na svoje nove obaveze’, dodala je.
Otkrila je da je prva i najveća promjena uzimanje potrebne terapije, odnosno injekcije inzulina.
'Za uzimanje injekcije ne mogu reći da nešto znatno boli, ali nije ni bezbolno. Pogotovo zato što se od učestalog apliciranja inzulina na ista mjesta u tijelu stvaraju takozvane 'inzulinske kvrge' koje treba masirati, a to mi nije nimalo ugodno. Što se tiče mjerenja šećera, isprva sam mjerila šećer pomoću glukometra, no u digitalnom dobu je lako doći do svih potrebnih informacija koje su me brzo dovele do otkrića senzora koji mi je znatno olakšao taj dio posla. Uz pomoć senzora nije teško pratiti razinu šećera u krvi jer je provjeravam pomoću aplikacije na mobitelu, u svega dvije-tri sekunde, i mogu sa sigurnošću reći da mi je to najlakši dio u cijeloj priči. Senzor ima iglu u sebi i ljudi obično misle da to boli, ali zbilja ne boli, ni ne osjetim ga. S druge strane, kad sam mjerila šećer glukometrom, morala sam se bosti u prste, a to mi je otežavalo neke stvari, kao što je sviranje klavira ili tipkanje po laptopu, jer se od učestalog ubadanja u prste stvaraju modrice i krastice. Senzor je zaista spas u životu s dijabetesom. Inzulinsku pumpu još nisam uzela u obzir, ne znam puno o njoj pa neću ni pametovati. Jednostavno mi je nekako odbojna, ne bih znala iz kojeg točno razloga. Taj dio još obavljam na način kako sam isprva krenula, samostalno si dajem injekcije kad je potrebno. To je nekad od tri do četiri puta dnevno, a nekad i oko deset puta, sve ovisi o tome kako provodim taj dan, što jedem i pijem, u kojoj sam fazi menstrualnog ciklusa i u kojem sam emocionalnom stanju’, dodala je.
Kako kaže, nije joj teško pred nepoznatim ljudima ni mjeriti šećer ni aplicirati inzulin.
'Većina ljudi zapravo zna da bolujem od dijabetesa, tako da te stvari nisu iznenađujuće ni neobične za moju okolinu. U slučaju da netko ne zna, obavim što trebam, pa ako bude dodatnih pitanja, rado ću na njih odgovoriti, to mi uopće nije problem. U početku sam se skrivala u toaletu da si dam inzulin, ali sam nakon jednog od razgovora s dijabetologinjom, koja mi je rekla da to nije higijenski i da mi ne bi trebao biti problem to napraviti u javnosti, promijenila tu naviku', ispričala je, piše 24 sata.
Dodala je da ne odbija obroke, ali zna odbiti sokove jer joj je ' naporno to da se moram ubosti inzulinom samo kako bih popila nešto.' Na kraju je otkrila i kako se nosi s mogućnošću komplikacija koje dijabetes može donijeti.
'Na kompletan pregled idem jednom godišnje, obično početkom godine. Dosad nisam imala problema osim pogoršanja vida. Imam dioptriju -0,75 na oba oka tako da ni to nije neka drama. Naočale nosim uglavnom samo kad učim, čitam ili radim nešto na laptopu. Imam strah od mogućih komplikacija te su mi se što sam starija počele vrtjeti misli u glavi o tome kako izgleda trudnoća s dijabetesom tip 1. Znam ponešto o tome iz priča i poznanstava, ali nedovoljno. Da ne bi bilo nekakvih pogrešnih špekulacija, nemam trudnoću u planu, no mislim da je normalno da me u ovim godinama takve stvari brinu i zanimaju, tako da o tome planiram razgovarati s doktoricom da se mogu adekvatno informirati', rekla je.
