Biti konobar ima svojih prednosti. Uz to što volim svoj posao, uz plaću imamo i dodatak u obliku napojnice, koji svakako dobro dođe. Naši dragi gosti ostave pokoju kunu, i nije stvar te kune, nego što to učine da bi pokazali koliko su zadovoljni. A zbilja se potrudimo da svaki gost dobije ono što traži. Od deset naručenih kava, nijedna ne bude ista. Na sreću, u većini slučajeva su u pitanju stalni gosti, pa kavu radimo kad ih vidimo. Nemamo šta ni pitati. Godinama piju isto, a to se ne mijenja. Točno znamo i raspored kada tko dolazi, i sa kim. Ta nekakva rutina dio je šarma, u svakom slučaju.
Nismo bogata zemlja, ali naši ljudi ostave napojnicu, a sa strancima je već drugačije. Tu i tamo bude malo izdašnija napojnica, a u većini slučajeva, od njih pedeset, jedan se sjeti nešto ostaviti. Plaćaju karticom, a na karticu ne možemo upisati napojnicu. Ima aplikacija i za to, ali… pošto se naša država jako namučila za tu manču, traži za sebe samo četrdeset posto, a to, vjerujete mi, nema nikakvog smisla. Baš me zanima kako su to izračunali. To mi je živa enigma. Plati knjigovođu, i što onda ostane? Samo bi država ima koristi od onog što bi gosti ostavili, a država je već na sve načine uzela, ne dio kolača, nego većinu. Slijedom logike, aplikaciju nismo uzeli.
Kada je 'malo'' veliko kao milijun dolara
Ima tu divnih ljudi, ima onih koji nemaju, ali kopaju po džepu da bi dali barem kunu. Znate li koliko nas takav postupak dirne? Nije stvar u tome što će čovjek dati, nego ta prelijepa gesta kojom pokazuje da nas cijeni, da je gospodin, iako nema ni za sebe. Kad ti netko od malo da malo, to ''malo'' je veliko kao milijun dolara. Neprocjenjiva je ta ljudska dobrota. Uzvratit ćemo mi tako što ćemo počastit tu osobu, jer nam je ta kuna dotaknula srce.
Ima tu raznih profila, što je i logično. Neki traže pjenicu za dijete, još dva šlaga za ostalo dvoje djece, ali njenu kunu nikada nismo vidjeli. Mislim da smo mi jedini kafić koji ne naplaćuje šlag, jer u većini ostalih se zna koliko šlaga ide u kavu, i ako zatražite malo više, to sigurno nećete dobiti. Dobit ćete normu koja im je propisana, a naši su šefovi u tome zbilja posebni. Ako je čovjek uzeo kavu, šlag damo da tu istu kavu može popiti u miru, jer se dijete zabavi dok jede.
Šefovi koji misle na radnike
Ima osoba koje godinama traže tonu šlaga u kavi, ali… kunu nikada nisu ostavili. Njima se ''tona'' smanjila, pa dobiju kao i ostali, iako zbilja ne škrtarimo na njemu. Svakako moram naglasiti da su i tu moji šefovi nenadmašni. Kad se radi cjenik, koktel neće biti pedeset kuna, nego četrdeset osam, kava nije deset kuna, nego devet. Ne gledaju samo sebe, gledaju kako i da nama pomognu na taj način. Ostavljanje napojnice dio je naše tradicije, ako to tako mogu reći. Iskreno rečeno, naši su ljudi nenadmašni u tome. Hvala im. Najviše daju oni šta najmanje imaju. To je doista tako.
Stranci plaćaju mobitelima, ili satovima, a ako njihovi konobari žive od napojnice, mislim da neće baš dugo poživjeti, osim ako je napojnica uračunata uz cijenu pića.
Nekako, dira kad neko dijete popije cedevitu, i ostavi kunu. Gospodin se odgaja, on se ne rađa takav. Hvala njihovim roditeljima na tome. Ljudi sa manirima su posebna vrsta.
Osmjeh
Napojnica nije mjerodavna, niti ona određuje naš odnos prema gostima. Većina gostiju je dio naše velike obitelji, jer to nisu obični gosti, godinama su sa nama. Nekako, uvijek donesu poklon, čokoladu, kolač, a i to se računa, i to višestruko.
Ali, vjerujte mi, najljepša napojnica nam je kada gost dođe sa širokim osmijehom. Uljepša nam dan, a u ovo sumorno vrijeme, osmijeh vrijedi cijelo bogatstvo.
Možda nemate kunu za ostavit, ali osmijeh uvijek imate. On se i te kako računa. Molim Vas, imajte to na umu.
