Čak i ako pobijede u igrama gladi studentskog smještaja, studenti su i dalje suočeni s visokim cijenama i rokom iseljavanja – koji je prije rokova na fakultetu.
Ljetni semestar se polako približava kraju, a time i kraj smještaja studenata u Splitu. Dok je Sveučilište u Splitu „dom“ više od 20 tisuća studenata godišnje, Split nije trajno boravište svim studentima – naime, oko trideset posto studenata (što bi bilo nekih sedam tisuća studenata godišnje) traži smještaj tijekom studija u Splitu, a gradski kapaciteti nisu dovoljni da se smještaj omogući svima. Brojke ne obuhvaćaju samo studente iz okolice Splita, ili pak iz gradova koji Splitu gravitiraju, već i iz gradova kao što su Sisak, Vinkovci ili Zagreb. U potrazi za ostvarenjem svojih snova i što boljom edukacijom, studenti napuštaju rodne domove i dolaze u nove gradove, te tu muku muče upravo s pronalaskom adekvatnog smještaja za život i rad.
Gotovo tisuću studenata ostalo bez smještaja u domu
Split trenutno raspolaže s tri studentska doma: Dr. Franjo Tuđman (Kampus), Bruno Bušić i Hostel Spinut. Nešto više od 1.200 ležajeva na tim lokacijama nije ni približno dovoljna brojka da se zadovolji potražnja, pogotovo kada se uzme u obzir da godišnje pravo na dom ne uspije dobiti gotovo isti broj studenata koliko ih i dobije – jer kapaciteta, nažalost, nema. Sagledavajući situaciju iz 2022. godine, za studentske domove u Splitu molbu je poslalo oko 2.300 studenata – što je gotovo dvostruko više od dostupnih ležajeva, i što znači da je gotovo tisuću studenata ostalo bez smještaja u domu. Upravo ti studenti primorani su nositi se s mukotrpnim traženjem podstanarstva, i to po mogućnosti u blizini fakulteta s pristupačnom cijenom. No, tu nailaze na nove probleme.
Pronalazak stana za dugoročan najam u Splitu je poput traženja igle u plastu sijena. Ponude za studente uglavnom prate sličnu šablonu: stan se iznajmljuje od 1. listopada, cijene se kreću otprilike od 200€ do 300€ po (o)sobi (naime, 2021. godine mnoge je iznenadio oglas o iznajmljivanju sobe s zahodom po cijeni od 270€), a iseliti se uglavnom trebaju do početka turističke sezone pa je uglavnom nepisano pravilo da je datum iseljenja već 1. lipnja (dok neki studenti dijele iskustva izbacivanja već početkom travnja). Studenti koji su trenutno u sličnim uvjetima govore kako ih vjerojatno neće izbaciti, pogotovo ako znaju da student nema alternativni smještaj, no čest je slučaj da iako se student iseljava 15. srpnja, već dva tjedna vlasnici bez problema stan „sređuju“ za goste – bez obzira na studenta i njegov život. Od muka koje kreću s pronalaskom stana, do pronalazaka cimera, te općenitih problema studentskog života balansiranja studija i kakvog rada da bi se za život i zaradilo, one se nastavljaju i s iseljavanjem usred rokova.
Turisti u domovima
Studentski domovi svoja vrata studentima također zatvaraju sredinom srpnja – prošle godine studenti su se iseljavali 15. srpnja – a otvaraju ih upravo turistima, i to po cijeni od oko 50€/noć, što je itekako veći profit od studentske stanarine koja uglavnom bude do oko stotinjak eura mjesečno. Turizam je u Republici Hrvatskoj jedna od najvećih i zasigurno najvažnijih gospodarskih grana, te tijekom trajanja turističke sezone sektor zapošljava najveći dio radno sposobnog stanovništva. U konačnici, to je ono što utječe i na životni standard stanovništva. Istinitost ove tvrdnje vidljiva je i u našem svakodnevnom životu, gdje svi ili sami iznajmljujemo apartmane, ili znamo nekoga tko to radi. Vlasnici dviju ili više nekretnina ili iznajmljuju ili pak stanovi stoje prazni, uglavnom dok njihova djeca ne postanu radno sposobna i osamostale se. A ako i iznajmljuju, veći je profit od 50€/noć nego li 300€ mjesečno za trajnu rentu.
Život s roditeljima
Ovaj problem ne utječe samo na studente, koji su većinski ostavljeni da se snalaze tijekom najvažnijih razdoblja njihova studija – ispitnih rokova, koji se odvijaju u srpnju, kolovozu i rujnu, kada za njih smještaja efektivno nema – te na rokove dolaze s ulice; ili pak s kauča kolega s faksa. I dok većina grada svoje apartmane čisti, mladi studenti – sama budućnost naše države – prisiljeni su couch surfati ili pak putovati satima na ispite i nadati se dobroj volji profesora da im iziđu u susret i prilagode termine ispita. Problem utječe i na one koji ne studiraju, ili su svoj studij već završili, te se žele osamostaliti i započeti obitelj, ali je pronalazak prikladnog stana u trajnom najmu unutar budžeta mladog para poput pronalaska obećanog ćupa zlata na kraju duge – koji bi, vjerujemo, trenutno svima bio od koristi. S promjenom u eura stigao je i porast cijena, no alternative nema te su parovi prisiljeni plaćati više za ono što imaju, s malo nade da će uspjeti imati što bolje.
Zasada, mladi uglavnom žive s obitelji (pravo za koje uviđamo sve više da je itekakva privilegija), vjenčavaju se sve kasnije, a djecu ni nemaju – a i kud bi s njima, kada ne znaju hoće li se morati iseliti do sezone, a vrtići su i dalje glavno izborno obećanje. A dok se starija generacija žali kako ova mladost ide u propast i pitaju se kad će unuci, tješi ih bar osjet eura među prstima. Bar nešto?
