Za Dalmaciju Danas piše prof. prim. dr. sc. Boran Uglešić, dr. med., specijalist psihijatar, Klinika za psihijatriju KBC Split i Uglešić poliklinika
Ljudi sve češće obolijevaju od psihičkih poremećaja. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) navodi depresiju kao četvrti zdravstveni problem u svijetu te je i drugi najveći uzrok radno-socijalnog nefunkcioniranja.
Živimo u doba stresa, tjeskobe i depresije. Unatoč visokoj tehnologiji, materijalnom standardu, hedonizmu, suvremeni čovjek sve je više umoran, osamljen, tjeskoban i depresivan te često gubi kontrolu nad svojim porivima i ponašanjem.
Znanstvena istraživanja ali ponajprije klinička iskustva ukazuju da se u oboljelih od kroničnih tjelesnih bolesti (pulmološke, kardiovaskularne, endokrinološke, neurološke i gastroenterološke) dva do tri puta češće javljaju psihički poremećaji (komorbiditeti). Najučestalije se javlja depresija maskirana tjelesnim simptomima i umorom uz učestalost od 40%. S druge strane, kronični psihički bolesnici u prosjeku žive 20 godina kraće. Najčešće umiru od pravovremeno neprepoznatih kardiovaskularnih i malignih bolesti.
Bolesnik sa psihičkim tegobama daleko je nepovjerljiviji od somatskih bolesnika i često nekritičan spram svoje bolesti. Odnos prema bolesniku treba biti stručan i profesionalan. Nužno je kontrolirati svoje emocionalne reakcije, racionalno se ponašati kad bolesnik pokazuje ljutnju, mržnju, kritiku ili pak divljenje i ljubav.
Bolesnici često govore iz svoje mape svijeta, svog doživljaja, percepcije i naravno, očekuju da ih okolina razumiju u potpunosti. Često su pod stresom bolesti, zbunjeni, izloženi bolovima, žele biti poštovani, prihvaćeni i oslanjaju se na savjete.
Stigma kao nuspojava društva
Riječ „stigma“ je mijenjala svoje značenje kroz povijest. Danas tu riječ određuje uglavnom negativno značenje te ona predstavlja znak srama i diskreditacije osobe. Povezana je s predrasudama, tj. negativnim stavovima koji su utemeljeni na pogrešnim činjenicama Stigmatizacija se odnosi na pripisivanje atributa koji diskreditiraju osobu, odnosno, svode pojedinca sa svim njegovim osobinama na bezvrijednu i lošu osobu. Ta riječ predstavlja udar na pojedinčevu psihološku i socijalnu dobrobit. Gubitak statusa u društvu i diskriminacija te odbacivanje i izbjegavanje od strane drugih predstavlja težak teret za pojedinca, a uzrok je stigmatizacije.
Znanstvena psihijatrija javlja se relativno kasno, tek u 19. stoljeću, ali su diskriminacija i stigmatizacija prisutne od samog početka. Kroz povijest su uzroci poremećaja drugačije sagledavani, te je tako gotovo svako stoljeće obilježeno nekim specifičnim shvaćanjem psihijatrijskih poremećaja.
Tako je Stari vijek obilježen metodama i trepanacijom koje su provodili razni vračevi, a Srednji vijek bio je pod utjecajem crkve. Osobe oboljele od shizofrenije te one sa mentalnom retardacijom bile su obilježene kao 'seoske lude'. Tek se u 18. stoljeću nazire pozitivan pomak u psihijatriji, skidanjem okova i lanaca sa oboljelih. Najvažnije od svega, ovdje se na uzroke psihijatrijskih bolesti gleda kroz psihološke čimbenike. Uz to, psihijatrijske su ustanove uvijek smještane izvan gradova, na planine, daleko od ostalih ljudi. To se ponegdje može vidjeti još i danas.
Svi ovi čimbenici pridonijeli su stvaranju stigmatizacije, ne samo među općom populacijom, već i među zdravstvenih djelatnicima. Na psihijatrijske se pacijente oduvijek gledalo kao na opasne i kriminalce. U prilog tome govori i činjenica da su ovakve osobe bivale mučene po raznim logorima, omalovažavane i etiketirane. Unatoč naporima koji su uloženi u smanjenje stigmatizacije među općom populacijom još je i danas prisutan strah i oprez prilikom kontakta s psihijatrijskim pacijentima.
Ukoliko se neka mišljenja i stavovi stvore bez objektivnih informacija o objektu tada se govori o predrasudama. One predstavljaju uvjerenja o ljudima, idejama ili određenim skupinama koje čine zajednicu. Predrasude su najčešće negativne i vrlo otporne na bilo kakvu promjenu.
Stigmatizacija osoba s psihičkim poremećajem definira se kao negativno obilježavanje, marginaliziranje ili izbjegavanje osoba zato što imaju psihički poremećaj, a temelji se na unaprijed oblikovanim negativnim stavovima koje nazivamo predrasudama.
Stigmatizirane su sve osobe s psihičkim poremećajima, bez obzira na dijagnozu, i to mnogo više od bolesnika koji boluju od tjelesnih bolesti, dok su bolesnici koji boluju od psihoze mnogo jače stigmatizirani od onih koji boluju od depresije i anksioznih poremećaja.
Posljedice stigmatizacije
Posljedice stigme mogu biti nepronalaženje profesionalne pomoći, manjak razumijevanja obitelji i prijatelja, manjak prilika za posao, obrazovanje ili bilo koje društvene aktivnosti, pa čak i fizičko i verbalno zlostavljanje. Stigmatizacija ima negativne posljedice za oboljelog, ali i za članove njegove obitelji, a također i za psihijatriju kao struku te cijelu zajednicu. Stigmatiziranje oslabljuje osobu i pojačava osjećaj otuđenja čime nepovoljno utječe na tijek bolesti.
Prevencija i suzbijanje stigmatizacije
Za suzbijanje i prevenciju stigmatizacije potrebna je edukacija i to na svim razinama društva jer stigma nije samo problem oboljele osobe, nego je to i društveni problem. Stoga je od velike važnosti da se metode destigmatizacije provode na svim razinama kao što su: građani, mediji, struka, obitelj i pacijenti.
Za kraj treba naglasiti da je psihička bolest, bolest kao i svaka druga, ali zahvaća psihičko funkcioniranje, no da sama po sebi ne umanjuje ljudske vrijednosti osobe.
