[U]žasnuta sam događajem iz susjedstva. Očuh je dvogodišnju djevojčicu tukao šakama i pleskama. Djevojčica je umrla od posljedica premlaćivanja. To nije bio prvi put da je tuče, događalo se i ranije pred očima majke, ali ona to nije prijavila. Imam troje djece, odnosno, troje odraslih ljudi. Razvela sam se, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da budem s nekim, i da taj netko odgaja moju djecu. Ta djeca imaju roditelje, a to što nisu zajedno, to za njih ne bi trebalo biti previše važno. Ako sam se ja razvela, oni nisu. Da ja budem s nekim, i da mi taj netko krivo pogleda dijete, oči bih mu iskopala. Nemojte me krivo shvatiti. Ima boljih očuha od očeva, ali ja to nisam željela saznati iz prve ruke. Djecu nije lako odgojiti, pogotovo u današnje vrijeme. Za njih bih učinila sve.
"Zar joj je važniji monstrum od vlastitog djeteta?"
Uvijek govorim, Bože, meni daj što hoćeš, ali mi djecu čuvaj. A ona gleda kako joj netko mlati dijete, curicu od dvije godine. Ako se ičega ježim, ježim se nasilja. Nikada muškarac nije udario ženu, udaraju kukavice. Nikada muškarac neće udariti dijete, udara monstrum. A kako udara? To nejako malo biće stvoreno je da ga se voli, a ne da ga se mlati. A Isuse, pa kako to netko može učiniti, a kako majka to može gledati? Zar joj je važniji monstrum od vlastitog djeteta? Pod cijenu života, poduzela bih nešto. Uvijek ima izlaz, uvijek se može birati, pa makar birali život ili smrt, i to bih učinila za svoje dijete. Ne možeš voljeti nikoga više od djeteta. Muškaraca ima koliko hoćeš, a djece nema. I takvima Bog da dijete, ali ne i onima koji ga silno žele.
Nema pravde na ovome svijetu, da je ima, ovakvo nešto se ne bi nikada dogodilo. Ako si muškarac, potuci se sa nekim tko je tebi ravan, a ne mlatit nekog tko se ne može braniti. Što mu je smetalo? Da dijete plače? Eto, ne plače više. Anđeo je dobio krila, i otišao u raj. A tko ne bi plakao pored takve majke i takvog očuha? I onda je vodi na hitnu da je spase? Kasno je, ženo. Kasno si se sjetila. Trebala si braniti ono što si rodila od samog početka. Nijedan udarac nije bezazlen. Nikada nije ni bio. Svaki ima razornu moć, svaki ostavi posljedice i na odraslog čovjeka, a kamoli neće na dijete. Ne mogu ni zamisliti tu scenu. I ne želim. Svaka medalja ima dvije strane, a na drugoj strani ne bi trebala biti nasilna smrt.
"Svjesno nanijeti zlo nekom biću, to samo čovjek radi"
Navikla sam da su ljudi najgore i najsvirepije beštije. Ponekad doista mislim da me ništa ne može iznenaditi, ali me neka (ne)djela ostave nijemom. Ljudi su to, očekuj svašta, jer se čovjekom svašta zove. Moje osnovno pravilo u životu je, ako ne možeš pomoći, nemoj ni odnemoći. A različiti smo. Imamo zdrav razum, i po tome se razlikujemo od životinja, a od njih možemo učiti. Umjesto da idemo naprijed, idemo natrag. Nitko nije svirep kao čovjek, nitko ne ubija iz strasti, osim čovjeka. Svjesno nanijeti zlo nekom biću, to samo čovjek radi. Puno ljudi, a malo ljudskosti. Strašno. Ponekad me je sram što se ljudi i neljudi jednako zovu. Doživjela sam previše nepravde da ne bih razumjela žrtvu, a nasilnika nikada nisam i neću.
Kažu, karma. Nakon učinjenog zla, briga me šta će biti sa onima koji su mi zlo napravili. Neka svatko živi po svojoj savjesti, mada je neki i nemaju. Bog nam je dao srce da volimo, ne da mrzimo. Dao nam je glas da bi pričali lijepe stvari, dao nam je dušu da možemo osjećati. Dao nam je ruke da grlimo, ne da udaramo. Dao nam je dijete da upoznamo najveću ljubav koja postoji. Moj najveći uspjeh su moja djeca, a sve ostalo je manje bitno. Jer, od djece učimo. Učimo što je ljubav, povjerenje, iskrenost, a neki i ne znaju šta je to. Na žalost.
Kad ti presude ruke koje bi te trebale grliti, možemo samo pustiti suzu za sve one nevine anđele kojima je život bio pakao.
