Muzej hrvatskih arheoloških spomenika jedan je od najpoznatijih muzeja na području Splita, ali i Dalmacije. Sigurno se mnogi Splićani ponose što se upravo jedna takva ustanova nalazi na području njihovog grada.

Muzej je izvorno osnovan u Kninu 1893. godine, a u sadašnjoj se zgradi nalazi od 5. prosinca 1976. godine. U Domovinskom ratu pretrpio je razaranje. Muzej je zbog ratnih okolnosti bio zatvoren za posjetitelje, a eksponati pohranjeni u sklonište. Granate su pogodile i zgradu Muzeja, a neprijateljski admiral hladno je izjavio da su gađali vojno-strateški cilj. Namjera je bila uništiti zbirku koja je dokazivala hrvatsku samobitnost, građu temelj na kojoj se izgradila hrvatska politička i kulturna povijest prvih stoljeća od dolaska na ovo područje i na kojoj se temelji hrvatska nacionalna svijest.

Ravnatelj MHAS-a je od prošle godine dr. sc. Miroslav Katić, koji je na tu dužnost stupio s jednim ciljem – realizirati stalni muzejski postav. Nažalost, kako to biva, dočekali su ga drugi problemi. O svemu tome, ali i o samom muzeju te potencijalu hrvatske povijesti smo porazgovarali s njim u ugodnom razgovoru.

Nedavno ste preuzeli vođenje Muzeja? Koliko ste posla zatekli preuzimanjem dužnosti?

– Posla je puno. Ovdje sam došao s namjerom napraviti stalni postav. Ranije sam radio kao ravnatelj Konzervatorskog odjela u Trogiru, ukupno osam godina. Ipak, arheolog sam po struci i uvijek me privlačilo raditi u branši za koju sam se školovao. Kazao sam kako sam htio realizirati stalni postav, ali zatekao sam zgradu u jako lošem stanju. Praktički nije dovršena od 1976. godine, kada je otvorena. Arhitektura je moderne, izvrsna je, lijepa, ali 70% njenih pročelja je staklo. Stvara se unutra velika temperatura i mi bez dobre klimatizacije nemamo elementarne muzejske uvjete za realizaciju tog stalnog postava.

Koje korake ste poduzeli od stupanja na dužnost?

– Odmah nakon preuzimanja dužnosti stupili smo u kontakt s Ministarstvom graditeljstva, posredovanjem Ministarstva kulture, zbog energetske obnove zgrade. Posljednjih godinu dana, uz ove tekuće poslove i probleme, radili smo na projektu energetske obnove. Baš smo ovaj tjedan odnijeli dokumentaciju u Ministarstvo graditeljstva. Pokušat ćemo kroz 2020. godinu ući u nekakve programe. Treba nam oko 20 mil. kuna, da bismo samo dovršili termotehničku instalaciju muzeja, da bismo ugradili novi sustav grijanja i hlađenja. Tu su dvije dizalice topline, nova staklena pročelja, koja će ići sada dvostruka.

Idemo na potpunu obnovu upravnog dijela muzeja. Radimo par stvari na ulaznom dijelu. Tu želimo artikulirati samo mjesto i recepciju. Prvi dojam posjetitelja je jako bitan, a posla je pred nama puno. Znači, prvo ćemo riješiti zgradu, nakon čega ćemo krenuti u realizaciju stalnog postava.

Što nudite posjetiteljima? Koji su najvrjedniji eksponati?

– Ovaj muzej je “osobna iskaznica” hrvatske države i s tom izjavom sigurno ne pretjerujem. Mnogi važni spomenici iz hrvatskih početaka su ovdje kod nas. Izdvojio bih Višeslavovu krstionicu, natpise kneza Branimira, sarkofag kraljice Jelene i mnoge druge. Na njima su radili mnogi istaknuti kustosi, od fra Luje Maruna, Stjepana Gunjače i drugih, koji su nabavili vrlo vrijednu građu, koja se čuva kod nas.

Ima li u muzeju eksponata koji su vezani uz staroslavensku mitologiju? Je li ona dovoljno ili uopće zastupljena u učeničkim udžbenicima?

– Slavenska mitologija se više manifestira kroz toponime. Imena brda, poput Peruna, koji se nalazi na području Poljica. Kolega Milošević je obrađivao reljefnu ploču koja je uzidana u crkvu u Žrnovnici. Šteta što nije ovdje u muzeju. Nitko je nije želio oteti ni ukrasti. Jedna takva stvar bi sigurno turiste iz muzeja upućivala prema Žrnovnici. Ništa mi ne odnosimo, samo bi prezentirali na kvalitetniji način. Negdje treba prezentirati tu bogatu građu. Poljica su prebogata, ali i malo obrađena. Te lokacije tek treba istražiti.

VEZANI SADRŽAJ:

Staroslavenske mitologije, nažalost, nema u udžbenicima, a u zadnje vrijeme se počinje i negirati je. Upravo je sad aktualan problem u historiografiji, gdje se negira kraj 6. i 7. stoljeća. “Autohtonistička” teorija je danas sve izraženija. Daje se naglasak na kontinuitetu. Naravno da je starosjedilačko romansko stanovništvo preživjelo. Gradovi su preživjeli i to nije upitno. Međutim, u zadnjim objavljenim knjigama se praktički negira pitanje te ranoslavenske mitologije i kultnih ranoslavenskih mjesta. Nažalost, tu smo vrlo tanki s arheološkim nalazima. Ipak, mislim da će ova tematika doći na red i biti sve važnija za poznavanje naše povijesti.

Kakav odnos imate s Gradom Splitom? 

– S gradonačelnikom imamo jako dobru suradnju. Ipak, treba znati da smo mi državna institucija. Ipak, nalazimo se u Splitu, na Mejama, želimo biti muzej koji pripada Splitu. U budućem stalnom postavu ćemo nastojati prezentirati Marjan i lokalitete koje smo istraživali tamo. Želimo prezentirati i sakralnu baštinu Marjana i tu imamo punu podršku gradonačelnika. Kada pred njih postavite jasne zamisli i projekte, onda potpora neće izostati. Drukčije ne može.

Jeste li uspostavili suradnju s međunarodnim muzejima?

– Davne 2000. godine je ovdje organizirana velika međunarodna izložba o Karolinzima. Mi i na osobnoj, ali i institucionalnoj razini surađujemo s nizom stranih subjekata. Na Bribiru radimo s jednim australskim sveučilištem. Također, surađujemo i s praškim sveučilištem. Od suradnji s hrvatskim gradovima, moram istaknuti suradnju s Kninom i Skradinom. Tamo su dva zaista vrijedna gradonačelnika koji su spremni pomoći i tako unaprijediti i olakšati nam rad.

Kako stojite s posjetiteljima i čime privlačite turiste?

– S posjetiteljima tradicionalno stojimo loše jer nemamo stalnog postava. Prostor popunjavamo gostujućim izložbama. Sada imamo izložbu o kasnoantičkim i srednjovjekovnim svjetiljkama. Niti ne naplaćujemo ulaznice jer nemamo što tražiti od ljudi ako nemamo postava.

Koji su vaši najznačajniji projekti koje ste odlučili provesti kao ravnatelj Muzeja?

– Stalni postav je temelj kuće. Bez toga je bezvezno i pričati o ovoj instituciji. Nažalost, to preko dvadeset godina ne postoji. Tu se moramo trgnuti i zato sam tu. Velim, došao sam rješavati taj problem i zatekao sam ovu zgradu. Nakon što riješimo zgradu i osiguramo uvjete, krećemo na realizaciju stalnog postava. Ne možemo predmete izlagati tolikoj temperaturi. Ljudi koji rade u muzeju su jedva dočekali da se uhvatimo toga posla.

Arhitekt Dinko Peračić radi projekt stalnog postava i u tome imamo podršku Ministarstva kulture. Jednostavno, to je sramota i ovdje sam isključivo radi toga i ovo ćemo gurati do kraja.

Koliko smo uspjeli materijalizirati našu povijest? Smatrate li da je na tom polju premalo učinjeno, budući da je Hrvatska praktički “muzej na otvorenom”?

– Uzmite samo Žrnovnicu i Poljica. Samo jedan taj mali dio vrije i kuha poviješću. Imamo savršen prostor, koji je slabo prezentiran. Kao jedno slijepo crijevo. Uzmite i Salonu, vrlo loše prezentirano. Ona je do 1990-ih godina bila označena kao “siva zona”. Nigdje nije postojala takva zona. Bila je zaštićeno područje, nije se znalo što će s njom i tako su je označili. Ipak, tamo se isto polako mijenja situacija. Mislim da će Grad Solin i Arheološki muzej kroz EU fondove i razne projekte pronaći kako bolje prezentirati Salonu svijetu. Ako je Klis mogao to uspjeti i imati nekoliko milijuna kuna od turista, onda to mora i Salona.

Kakve su šanse za mlade koji se žele baviti muzejskom djelatnošću?

– To jedino vidim kroz priču s turistima. Moramo povećavati broj posjetitelja. Invazija na Split se mora disperzirati. Bilo bi dobro da postoji željeznička veza, kojom bi se primjerice turista prebacilo iz Splita do Salone. To je ostvarivo uz malo volje. Ukoliko bi se krenulo prema tome, sigurno bi se otvorilo mnogo radnih mjesta. Nadam se da će u tom smjeru cijela priča i ići.