Seksualnost je važan dio svakodnevnog života, ali o njoj se i dalje često šuti – bilo iz srama, straha ili neznanja. Važno je naglasiti da seksualno zdravlje i seksualnost nije luksuz niti samo stil života, već temeljno ljudsko pravo i bitna komponenta kvalitete života. Za mnoge je to područje puno srama, neizgovorenih pitanja i nerazjašnjenih osjećaja.
Posebice kada se pojavi problem.
Mnogi ne znaju kome se obratiti kada se pojave problemi, a još manje ih se usudi potražiti pomoć.
Problemi poput manjka želje, boli tijekom odnosa, nesigurnosti u vlastitom tijelu ili izazovima u komunikaciji s partnerom, mnogima su u mislima kao problemi ‘samo u njihovoj glavi’, a jače od želje za razgovorom, traženjem pomoći, iskrenošću je sram i stid. Jer se tako 'uči' od malih nogu.
Zato je važno da postoje ljudi poput naše sugovornice – doc. dr. sc. Nataše Mrduljaš-Đujić, dr. med., specijalistice obiteljske medicine, psihoterapeutkinje i seksualne terapeutkinje u superviziji iz Splita koja svoju profesionalnu liječničku praksu obiteljskog liječnika obavlja u Postirima na otoku Braču. Ona već godinama pomaže pojedincima i parovima da istraže, razumiju i izgrade zdraviji odnos prema sebi i svojoj seksualnosti.
U ovom razgovoru dotaknuli smo se svega onoga o čemu se rijetko govori naglas – od najčešćih razloga zašto ljudi dolaze na terapiju, preko uloge seksualnog odgoja i društvenih očekivanja, do važnosti međusobne komunikacije i brige o seksualnom zdravlju. Ako ste se ikada pitali je li ‘normalno’ to što osjećate ili trebate, niste sami. I upravo zato ovaj intervju postoji – da normalizira, osnaži i podsjeti da je seksualnost prirodan i važan dio naše osobnosti i onoga što u biti jesmo.
Što Vas je osobno potaknulo da se, uz obiteljsku medicinu, posvetite seksualnoj terapiji – području koje još uvijek izaziva nelagodu i otpor u društvu?
- Zanimljivo područje, nezasluženo i nepravedno tabu tema, ne samo u društvu, već i u struci, dio života koji je zbog socio kulturalnih uzusa čak i među liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima na margini, a sve na štetu zdravlja i kvalitete života.
Zanimalo nas je smatra li terapeutkinja doc.dr. sc. Mrduljaš-Đujić da seksualno zdravlje i dalje ima "niži prioritet" u odnosu na druge aspekte zdravlja? Je li seksualnost, čak i danas, još uvijek tabu?
- Na žalost, da, prvenstveno zbog srama i nelagode većine ljudi, ali isto tako i većine liječnika koji bi trebali području seksualnog zdravlja posvećivati barem jednaku pažnju kao i ostalim zdravstvenim problemima. Nesigurnost često proizlazi i iz nedostatka znanja. U našim obrazovnim programima, kako za zdravstvene struke, tako i u obrazovnim programima za djecu i mlade nema dovoljno sadržaja iz područja seksualnosti, što onda stvara dodatnu nesigurnost.
Posjećuju li Splićani seksualne terapije?
Dolaze li Splićani (i Splićanke) kod Vas na seksualnu terapiju – i kakvi su u iskrenosti prema svojim problemima? Koliko vremena u prosjeku treba da osoba "probije led" i počne iskreno govoriti o svom problemu?
- Ne bih ovo pitanje ograničila samo na Split jer se javljaju ljudi iz različitih krajeva, skoro pa najmanje iz Splita. Splićani vjerojatno odlaze negdje drugdje, što i samo po sebi govori o problemu i potrebi da se nađe sigurno mjesto i povjerljivo okruženje. Oni koji se odluče doći vrlo brzo svladaju početnu nelagodu i zapravo odmah otvoreno pričaju. Naravno, u toj komunikaciji važna je i uloga terapeuta koji svojom komunikacijom i pitanjima “oslobađa” nelagodu i “dozvoli” otvaranje.
U svom radu spaja stručnost s toplinom, slušanje s razumijevanjem, a edukaciju sa stvarnim životom. Njezin pristup temelji se na povjerenju i otvorenosti.
Na pitanje postoji li razlika u otvorenosti prema seksualnosti i traženju stručne pomoći između ljudi iz većih gradova i onih iz manjih sredina, terapeutkinja ističe da bi za konkretan odgovor bilo potrebno provesti ozbiljnije istraživanje koje bi usporedilo različite sredine.
Ipak, iz vlastitog iskustva ne primjećuje veliku razliku – zatvorenost, predrasude, pa čak i stigma prisutni su u većim urbanim sredinama kao i u manjim mjestima. Po njezinu mišljenju, ni Split tu nije iznimka.
Tko su najčešći klijenti koji dolaze na seksualnu terapiju – postoji li neki zajednički obrazac u dobi, obrazovanju ili razlozima dolaska?
- Na seksualnu terapiju dolaze najrazličitiji “profili” ljudi, ako pri tome mislimo na dob, razinu obrazovanja, struke kojima se bave. Isto tako, dolaze zbog različitih vrsta problema.
Češće se prvo javljaju muškarci, sami i najčešći razlog dolaska je erektilna disfunkcija (koristim priliku da napomenem utjecaj stila života i loših navika na seksualnu funkciju, pa tako npr. pušenja, te povećane tjelesne mase na erektilnu funkciju). Nerijetko se na prijedlog terapeuta uključuje i partnerica ili partner, dok je slučajeva u kojima se parovi odmah zajedno odlučuju potražiti savjet znatno manje.
Kako izgleda prvi susret s pacijentom ili parom – jesu li ljudi zbunjeni, uplašeni, šale li se da “ne znaju gdje su došli”?
- Ne, šala kao mehanizam obrane i način da se prikrije ili zaobiđe suština vrlo malo ili nikako se ne koristi u terapiji. Ne zato što smo mi vrlo ozbiljni, već zato što su pacijenti/ klijenti već samom odlukom spremni na direktnu komunikaciju vezanu za problem zbog kojeg dolaze, već im je dosta da šute o problemu situacija je često i “ prezrela” da se pomoć potraži.
Rekla bih, jedva čekaju da nekome kažu što ih muči jer takav, seksualni problem pritišće iznutra, posebno što u pravilu traje dulje vremena prije negoli se pacijent/ klijent odluči doći.
Navest ću jedan primjer, koji, vjerujte, nije rijedak. Bračni par, koji je zajedno 10-ak godina, zbog vaginizma supruge nikada nije imao penetraciju. Nisu znali da se ta poteškoća uspješno liječi i do sada nisu potražili pomoć. Tek želja za djetetom i odluka da je vrijeme da pokušaju, pokrenula ih je u pravcu traženja pomoći za problem vaginizma. Ovo je jedan slikoviti primjer koji govori o tome koliko daleko i duboko smo potisnuli svoju seksualnost kao zdravstveni problem. Da se radilo o bilo čemu drugom (infekciji, kožnoj promjeni, probavnoj smetnji I sl.) puno ranije bismo reagirali.
Je li istina da ljudi često dolaze tek kad “zagusti” – npr. kad požele dijete ili kad im brak već, kako kažemo u narodu, visi o koncu?
- Čini se da je to još uvijek najčešći razlog. Kao da nam, najprije briga o sebi, pa onda i briga o partneru/ici često nisu prioritet već se trebaju dogoditi ozbiljniji problemi ili pritisci različite vrste da se pokrenemo.
Što biste rekli, čega se ljudi više srame – toga da ne uživaju u seksu ili da ga jednostavno nemaju? Koliko je teško ljudima to uopće priznati sebi – a kamoli drugima?
- Ovo pitanje zaslužuje širu elaboraciju. Srama recimo da nema, ako nitko ne zna za problem. Svi smo skloni samozavaravanju, i imamo neku sliku prema vani koju nudimo, pa i naše obrane kojima vješto manipuliramo, ne samo druge ,već i same sebe. Potiskujemo problem, pa ovisno o razmjerima problema, odnosno, o tome koliko nas boli možemo imati I druge zdravstvene probleme.
Tada nam najčešće nije jasno odakle to sada ili zašto nam se događa npr. nesanica, pritisak u prsima, glavobolja, bol u želucu i sl. Takvi potisnuti problemi često su i oni seksualni. Osim što ih skrivamo od drugih, skrivamo ih I od samih sebe. Obje stvari koje ste napomenuli ruše kvalitetu života. Pitanje je samo kako osoba prihvati svoju situaciju, kakva god ona jest.
Npr. osoba koja aktivno traži partnera naravno da će biti seksualno aktivnija i seksualno zadovoljstvo će joj biti visoko na listi prioriteta. Osoba koja je dulje vremena u braku i u svom partnerskom odnosu ima predvidljivi seksualni život i odnose, ponekad će se pobuniti i tražiti nešto drugo, s partnerom ili bez njega, a ponekad će prihvatiti situaciju takvom kakva jest. Netko u starijim godinama, kada ostane bez partnera/partnerice s kojom/kojim je do tada imao redovite seksualne odnose, prihvatit će daljnji život bez seksa ili će i dalje tražiti društvo I drugog partnera/partnericu i sl.
Dakle, različiti su scenariji i različite su potrebe svakog od nas. Ono što je važno je da probamo osvijestiti svoje potrebe, i da pokušamo živjeti u skladu s njima, da potražimo pomoć, ako trebamo, jer postoje stručnjaci koji se bave problemima iz seksualne sfere i, naravno da pokušamo biti realni prema svojim mogućnostima. Seksualne potrebe se mijenjaju s godinama i s iskustvom. Od našeg nagona, do tjelesnih mogućnosti.
Seksualni užitak je isto tako, kao i svi drugi užici, podložan promjeni i određen, kako našom osobnošću, tako i odgojem. Striktni odgoj karakteristika je kršćanske doktrine i katoličkog crkvenog učenja i prevladava na ovim našim područjima. S tim u vezi ostavio je i ostavlja dosta traga u seksualnoj sferi naše osobnosti. Koliko možemo sebi dopustiti da uživamo? Možemo li uopće? Javlja li se pri tome osjećaj krivnje Ili smo slobodni? Puno pitanja I vrlo osobne priče I odgovori.
Važnost seksualne edukacije u školama
Seksualna terapeutkinja u razgovoru za portal Dalmacija Danas naglašava važnost seksualne edukacije koja bi trebala biti sastavni dio školskog kurikuluma. Takva edukacija nije tu da bi popularizirala seks, već da pomogne mladim ljudima razviti se u seksualno zdrave, zrele i odgovorne osobe.
- Osobe koje znaju kazati ne kada im nešto ne odgovara, koji kroz edukaciju dobiju znanja da se znaju zaštiti od spolno prenosivih bolesti i od neželjene trudnoće, koji mogu procijeniti rizik, izbjeći neželjene rizike i s time u vezi posljedice. Važno bi bilo da odrastu sigurni u sebe, neopterećeni sramom, krivnjom i strahovima kada je seksualni dio njihove osobnosti u pitanju, bez trauma, predrasuda I pritisaka jer taj dio osobnosti je vrlo osjetljiv.
Nažalost, terapeutkinja ističe da veliki broj odraslih ljudi u našem društvu još uvijek pristupa seksualnosti na razini adolescenata. To je rezultat nedostatka odgovarajuće edukacije, ali i dugotrajnog utjecaja socio-kulturnih normi koje se prenose kroz generacije. Ovi faktori često stvaraju prepreke zdravom razumijevanju i prihvaćanju vlastite seksualnosti.
Kad je, po vama, pravo vrijeme za prvi ozbiljan razgovor s djecom o seksualnosti? I tko bi ga trebao inicirati – roditelji, škola, liječnik?
- U obitelji, iako najčešće ne razgovaramo direktno, djeca prate i usvajaju ponašanja roditelja, njihove obrasce, bilo da su oni dobri ili ne, posebno kada su partnerski odnosi u pitanju. Od rane dobi uvijek zapravo razgovaramo o seksu, od pitanja kako sam nastao, nadalje, tako da, što ranije to bolje, naravno, prilagođeno uzrastu. U ovom području iznimno je važna uloga roditelja koje često nismo svjesni. Između ostalog, djeca najviše saznanja crpe iz medija (internet) i od vršnjaka i znamo da pri tome mogu dobiti I potpuno krive informacije. Zato je važno formalizirati obrazovanje i po pitanju seksualnosti. Time mlade osobe postaju sigurnije u sebe, u svoje želje i potrebe izbjegavajući daljnje frustracije koje kasnije mogu izazvati različite probleme.
Najljepši dio posla seksualne terapeutkinje, prema njezinim riječima je osjećaj ispunjenosti koji dolazi kada pomogne nekome i vidi rezultate svog truda u zadovoljstvu pacijenta. S druge strane, najteži dio posla je suočavanje s trenutkom kada, unatoč zajedničkom trudu, terapija ne donese željeni rezultat i ne pronađe se rješenje za problem s kojim se pacijent suočava.
Postoji li neka poruka koju stalno ponavljate svojim pacijentima – rečenica koja im najviše otvara oči ili donosi olakšanje?
- Prvo i najvažnije: budite iskreni prema sebi, što nije uvijek jednostavno. Potražite pomoć stručnjaka, ljudi koji se bave problemima seksualnosti. Kod nas su to stručnjaci u Hrvatskom društvu za seksualnu terapiju (HDST).
I za kraj. Otkrite nam odgovor na pitanje. Kad biste mogli skinuti jednu "stigmu" vezanu uz seksualnost u hrvatskom društvu – koja bi to bila?
- Netolerancija različitosti u svakom smislu, a posebno u seksualnom. Nismo svi isti to je opće poznata činjenica. Stari Rimljani su rekli: varietas delectat. Različitosti ne samo da vesele, nego i obogaćuju. Zašto je onda potrebno ulagati trud da izvana izgleda kao da smo svi isti? Je li nam zaista potrebno da smo u najvećem broju slučajeva dio grupe („čopora“), makar naizgled, da bismo se osjećali sigurnije? Naše društvo, na žalost šalje ovu poruku, jer ako si drugačiji, vrlo teško se možeš uklopiti, kao takav izazivaš strahove i predrasude, a onda, ponekad, na žalost i reakcije protiv sebe. Homofobija, i uopće javna propitivanja o tome tko i što se kome sviđa, to su osobna pitanja i ostavimo onome tko želi, ako želi da to dijeli s drugima. Posebno mi je neprihvatljivo prosuđivanje i osuđivanje osoba ili osobe koje su „drugačije“, što god to podrazumijevalo, i pokušavaju živjeti svoj život a da nikoga u tome ne ometaju -kazala je doc. dr. sc. Nataša Mrduljaš-Đujić, dr. med na kraju razgovora za portal Dalmacija Danas.
U konačnici, razgovor sa seksualnom terapeutkinjom pokazuje koliko je važno otvoreno pristupati temama koje se tiču seksualnog zdravlja, prevladati stigme i pružiti podršku onima koji se suočavaju s izazovima u intimnim odnosima. Seksualnost nije tabu, već ključni aspekt našeg cjelokupnog zdravlja, koji zaslužuje pažnju, razumijevanje i edukaciju. Kroz profesionalnu pomoć i empatiju, moguće je razbiti predrasude, razumjeti vlastite potrebe i izgraditi zdravije, ispunjenije odnose.
Kultura otvorenog razgovora i pristupiti seksualnosti s poštovanjem prema sebi i drugima, temelj su za osobnu i zajedničku sreću.
