Mozart à 2 & Don Juan – dojmljiva baletna opozicija strasti i napuštenosti

Baletna dvočinka nagrađivanog francuskog koreografa Thierryja Malandaina koja je premijerno izvedena na 67. Splitskom ljetu doživjela je svoj debi i na daskama splitskog HNK-a. Uz divnu glazbu Mozarta i Glucka splitski je baletni ansambl kroz dvije potpuno različite vizure ispričao slične priče – priče o iskonskoj potrebi za ljubavlju, kao i o razornoj moći sebične strasti te besmisla ljudske izoliranosti i osamljenosti.

Mozart à 2

Prvi je čin potpuno pročišćen od svih sadržaja koji bi mogli skrenuti pozornost s koreografije. Pet parova u jednostavnim kostimima nalik drugoj koži prikazuje Malandainovu prvotnu verziju nazvanu Bal solitude, sjajnu opreku između bala, vrhunca društvena događanja koji je često služio kao mjesto upoznavanja i zaljubljivanja i dubinske usamljenosti koju osjeća onaj odbačeni dio para. Uz nenadmašna Mozarta čije su melodijske linije varirale od ljubavne sugestivnosti do turobnosti i ostavljenosti, koreografska su rješenja prikazala pet potpuno različitih vizija identična problema – razdora između onoga koji voli i onoga koji bježi od ljubavi.

Aaron Kok i Minori Nakayama uz zvuke su violine pokazali gracioznost i ideju zagrljaja kao mjesta utočišta, a već je drugi par (Ania Bartkowski i Aubin Le Marchand) dao naslutiti opasnu igru mačke i miša – ljubavnici trče jedno za drugim, guraju se, povlače, šamaraju – no i disfunkcionalan dodir funkcionira sve dok je dodira, a konačan odlazak svakoga na svoju stranu personificira hladan tuš usamljenosti. Treći par (Hazuki Tanase i Yuto Mutai) uz intimni zvuk klavira pokazuje posebnu privrženost, njihove su ruke očaravajuće fluidne, isprepletene, a koreografija je posebno bolna i dramatična u pokušaju bezglasnih vriskova i dozivanja sa suprotnih strana pozornice. Koreografsko rješenje zagrljaja i vrtnje u krug sugerira još jedan pokušaj razbijanja lanca samoće. Četvrti je par (Eva Karpilovska i Daniel Hoek) posebno moćan, odrješit, strastven. Njihov je odnos možda i najkompleksniji, a koreografija uključuje niz neobičnih rješenja s naglaskom na vrat i ugriz u pomicanju dinamike moći s muškog na ženski lik. Posljednji par, Irina Čaban Bilandžić i Ivan Boiko, prikazao je divnu sliku muškarca kao produžetka žene, njezinih krila, ali i zrcala njezina lica ovisno o količini ljubavi ili odbacivanja koja se projiciraju na partnericu.

Don Juan

Dio Don Juan mnogo je mračniji, kompleksniji, zamršeniji. Pozornicom dominiraju masovne scene i geometrijski hladna scenografija (Jorge Gallardo) oko stola koji služi kao kulisa za trač partije, zavođenje, strastvene klinčeve, konflikte, svojevrsnu „posljednju večeru“ beskrupulozna zavodnika. Don Juan je na književnom putu prošao neobično mnogo verzija, od „Seviljskog zavodnika“ Tirsa de Moline, preko klasicista Molierea pa sve do romantičara Byrona.

Malandainov je Don Juan (kojega utjelovljuju Aaron Kok, Ivan Boiko i Aubin Le Marchand) baš onakav kakav treba biti – privlačni prevarant, predivna pojava, besramni zavodnik i moralna nula. On ne bira žrtve (pohvala izvrsnoj ideji s muškarcima i ženama u identičnim balskim haljinama), više uživa u prevari nego u tijelu i duši koje je osvojio i obeščastio, slomljena su srca samo kvačica „viđeno“ u njegovoj crnoj knjižici. To je osobito uspješno prikazano plesom sa stolicama u kojemu Don Juan leti od plesača do plesača kao pčela od cvijeta do cvijeta, šireći svoju toksičnu privlačnost do granica destrukcije. Prijelomni se trenutak u takvu poremećenu svijetu događa dolaskom jednako privlačna Zapovjednika (Daniel Hoek), kontrastne pojave u bijelom koja sugerira da je vrijeme da nemoralni zavodnik spozna svoj konačan kraj. No on se i oči u oči s crno odjevenom Smrću (Lien Geslin-Vinck) opire konvencijama, krvareći svoju zaraznu crvenu, boju strasti, moći i uništenja.

Thierry Malandain pokretnom je ispričao moćnu priču o potrebi za pripadanjem, ljubavi, prevari i ostavljenosti, priču čije će se interpretacije razilaziti, čak i ostaviti poneko mjesto s upitnikom, pogotovo u Don Juanu. Mozart à 2 & Don Juan obavijeni su ruhom tradicije lijepe glazbe i čistoće pokreta, ali koreografija i priča o (bez)osjećajnosti koju prenose nadasve su moderne i bliske suvremenu gledatelju, zbog čega ih posebno preporučujemo mlađoj publici koja tek uranja u kompleksan i čaroban svijet baleta.