Fotografiranje nakon intervjua Matije Rubića za našu rubriku „Iza kulisa“ bilo je jedno od neobičnijih novinarskih iskustava. Mjesto radnje – Zlatna vrata. Vrijeme radnje – kasni noćni sati. U Splitu još pokoji turist, neki od njih dobrano pod gasom. Fotografkinja Mia Milković s improviziranom crime scene trakom koja zbilja ide uz Rubićeve romane – prvijenac „Obojena svjetlost“ u kojemu njegov junak Roko Miletić istražuje slučaj djevojke ubijene na splitskoj plaži, a potom i „Zlatna vrata“, nastavak serijala o mladom istražitelju koji je na prekrasnom dijelu Dioklecijanove palače zatekao zavezane dječje tenisice i jeziv krvavi natpis nakon kojeg je sigurno samo jedno – Split više nije siguran grad, a mete su oni najranjiviji – djeca.
I dok je naš pisac zauzimao pozu, skromno gurajući knjigu u prvi plan, dok kažeš keks pojavila su se dva mlada policajca. Ona početna nelagoda koju vjerojatno svatko osjeti kad ugleda policiju i zabrine se što je sâm napravio ili što se loše događa oko njega nestala je u roku sekunde. Naime, kad smo objasnili da se u rubrici „Iza kulisa“ sprema pogled na novi krimić mladog splitskog pisca, čiji su glavni likovi policajci, dva su mlada službenika napravila ono najljepše – pokazala interes za knjigu. Fotografiju njihova listanja „Zlatnih vrata“ nemamo, ali ovom ih prilikom puno pozdravljamo i nadamo se da će i intervju i knjiga, kako smo se tada dogovorili, doći do njih.
Međutim, u Rubićevoj je novoj knjizi policija za korak sporija od one koju smo mi susreli. Misteriozni počinitelj, ili više njih, zaprijetio je jezivom porukom „Petero dice za pet godina“. To je tek prva u nizu uznemirujućih scena kroz koje nas mladi splitski ekonomist, a u srcu pisac, suvereno vodi kroz brzopotezne dijaloge i gotovo filmsko kadriranje scena.
Jeste li oduvijek bili pisac? Jedan od onih dječaka koje bližnji pamte s olovkom, u svijetu mašte?
- Rano sam počeo pisati. Prve sam priče zapisao već s deset godina. Najčešće su nastajale kad bih pogledao neki film pa napisao svoju verziju. Pisao sam rukom, ali i oslikavao scene da čitava priča izgleda što življe. Na kraju bih to čak i uvezao pa pokazivao obitelji. Prvo sam crtao, zatim pisao, a onda me zainteresiralo snimanje filmova. Jednako sam volio biti scenarist, redatelj i glumac. Očito mi je bilo ključno stvarati nove svjetove, a skakao sam s likovnog na književne i filmske.
Nismo prvi koji uočavaju da se ljubav prema filmu osjeti u „Obojenoj svjetlosti“ i „Zlatnim vratima“?
- To je komentar koji često čujem u posljednje vrijeme i drago mi je da je tako. Nadam se da su i „Obojena svjetlost“ i „Zlatna vrata“ kao svojevrstan film u knjizi. Htio sam da i ljudi koji možda nisu strastveni čitatelji i nemaju čitateljske navike posegnu za knjigom i shvate koliko je svijet knjige poseban. Posebno sam ponosan kad me čitaju ljudi koji otvoreno kažu da prije toga nisu čitali ništa. Svoje knjige vidim kao filmske scene. „Obojena svjetlost“ vjerojatno bi mogla biti materijal za kratki film, a „Zlatna vrata“ složenije su djelo, s kompleksnijom radnjom i više filmova. Trenutačno se ne usuđujem ni sanjati u tom smjeru, ali nadam se da barem u očima čitatelja imaju filmski potencijal.
Kako ste došli na ideju stvaranja lika mladog inspektora Roka Miletića i cijelog njegova svijeta?
- „Obojena svjetlost“ posljedica je trenutne inspiracije. Dugo sam, doduše, razmišljao o pisanju krimića, moje starije sestre znaju da sam se prvo okušao u pisanju fantazije i bavio se time tijekom cijelog studija, no sad taj dio stvaralaštva stoji sa strane. Krimići me snažno privlače, volim ih čitati, a lik Roka razvijao se kako sam pisao knjigu. Na početku sam samo imao viziju ubojstva u prvoj knjizi, ali radnju kod mene zapravo nose razgovori. U njima dolazi do trenutaka koje ni sam nisam imao u planu, razvijaju se skoro neovisno o mojim idejama i povlače nove scene. Nemam jaku plansku strukturu, puštam da me pisanje nosi.
Posljedica snažne polarizacije pozitivnih i negativnih likova često je to da nas navedete na pogrešan trag…
- Volim misliti da se moji čitatelji moraju angažirati te i sami gledati grad, ljude i zločine kroz oči istražitelja. Osim toga, volim ubacivati antagonista koji je lik iz sjene. Čitatelji sve gledaju kroz prizmu jednog lika. Roko Miletić zastupljen je u svakom događaju u knjizi, čitatelj zna ono što Roko vidi, ali je istovremeno i u jednakom neznanju kao on. A to znanje i neznanje stvaraju trilerovsku napetost.
Jeste li u stvarnom životu pronalazili motivaciju za psihološke profile likova? Jeste li nekad doživjeli nepravdu kakvu moraju preživljavati mnogi likovi koje ste stvorili?
- Srećom, nisam osoba koja je na svojoj koži doživjela traume, zato i nemam taj tipičan sloj književne borbe protiv nečega što me povrijedilo u stvarnom svijetu. Druželjubiv sam, imam širok krug ljudi oko sebe, a naši me razgovori inspiriraju. Kad napišem neki slab dijalog, brzo postanem svjestan da je slab – jer ga ne čujem u glavi. Osim toga, kad su u kući tri starije sestre i brat – brat je taj koji je cijeli život izložen ženskim razgovorima, tobože odraslim temama, njihovim seciranjima detalja… Uvijek sam bio pod utjecajem starijih.
Jeste li ikad razmišljali o tome da odustanete od svoje struke i potpuno se posvetite književnosti? Ili možda obratno?
- Za vrijeme srednje škole često sam preskakao lektire. Nisam volio obvezne, ili kako sam ja mislio – nametnute lektire. Kad sam došao na ekonomiju, zainteresirao sam se za marketing, ali nisam točno znao u kojem ću smjeru ići u životu. Tijekom studija sam pametno rasporedio vrijeme, tada sam postao veliki fan čitanja. Naravno, među najdražim su mi knjigama one najmaštovitije – Gospodar prstenova i Harry Potter. Uskoro sam krenuo pisati i svoj fantasy, svoje prve rukopise. Nisam imao nikakav cilj dok sam pisao, što je bizarno kad vam kažem da moje prvi tri napisane knjige imaju 1500 stranica, a pročitale su ih samo moje sestre. Njima su bile izvrsne, ja zadovoljan! Međutim, pri kraju studija došao sam na ideju za zaokret – u krimiće. Volim Nesbøa, općenito skandinavske krimiće. Tada sam i sam htio pokušati s krimićima. „Obojena svjetlost“ nastala je vrlo brzo, sestra Martina imala je posla s uređivanjem, ali da sam imao neki dugoročni cilj kad sam je pisao – nisam.
Kako ste došli do svog prvog nakladnika?
- Slao sam knjige mnogim nakladnicima, najčešće nisam nikad dobio nikakav odgovor, a onda mi je profesor na fakultetu rekao da je on objavio knjigu preko naklade Redak, koja radi tisak na zahtjev. To je dobra poluga za objavljivanje knjiga za mlade ljude koji još nisu upoznati kako sustav funkcionira. Dobijete pomoć, objašnjenje koje vas etape čekaju, a i uredan i atraktivan finalni proizvod.
Smatrate li da u kriminalističkom romanu ima mjesta za ljubav?
- Naravno da ima. Ljubav je pokretač svijeta. Mijenjala je tijek povijesti; uzrokovala sukobe i ratove, a brojna umjetnička djela prožeta su njezinom simbolikom. Ta simbolika gradi likove i radnju, a u kriminalističkim romanima ljubav vodi i do odgovora. Zločin je često počinjen upravo zbog pogrešnog shvaćanja te ljubavi. Ljubav čitatelji žele pronaći i među glavnim likovima romana. Tu krimići nisu iznimka. Smatram da je čarobni ljubavni „začin“ dobitni sastojak za svaku dobru fiktivnu priču. A i onu stvarnu.
Osjećate li se, kao mladi pisac koji je prvijencem uspješno stupio na žanrovsku scenu, pod pritiskom svakog sljedećeg romana? Što ako budu bolji, lošiji? Jeste li sami sebi kritičar ili se oslanjate na mišljenje okoline?
- Lagao bih kad bi rekao da sam imun na mišljenja okoline i kritike, no dajem sve od sebe kako bih suzbio taj pritisak. Iako obožavam čuti pozitivne komentare koji me stvarno guraju naprijed, u ovu cijelu avanturu ipak sam ušao zbog dječačkog sna i stare ljubavi prema pisanju, jednom davno izgubljene, a u studentskim danim ponovno pronađene. I ne želim je ponovno izgubiti. Pisanje me ispunjava. Ali ne nužno pisanje onoga što čitatelji žele pročitati, već onoga što ja osjećam da moram napisati. Moram pisati zbog sebe. Inače se gubim u prostoru koji ne poznajem. A ako to bude razlog da se možda treći ili četvrti nastavak o Roku Miletiću čitateljima ne svidi, to je teret koji ću morati naučiti nositi.
I za kraj - koliko je Matija Rubić sličan Roku Miletiću?
Roko Miletić prije svega je fiktivni lik. Ljudi koji me dobro poznaju često povezuju nas dvojicu, no ja bih se ipak ogradio od toga. Možda ima tu i pokoja sličnost, no Roko vodi puno kompliciraniji, dinamičniji i opasniji život. Roko je Batman, a Matija ipak običan dvadesetšestogodišnjak iz Splita.
U to da je mladi splitski pisac preskroman, a njegova djela pravi užitak za ljubitelje krimića moći ćete se uvjeriti na promociji njegove nove knjige. „Zlatna vrata“ promovirat će se 24. 10. u 18 sati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića.
