Svjedočimo i onoj ružnijoj strani, u potresu su razrušene kuće koje se nisu smjele srušiti. Dok se 20 godina poslije otvaraju pitanja o poslijeratnoj obnovi, na terenu dobri ljudi iz cijele zemlje u najkraćim rokovima grade nove kuće i nova prijateljstva.
Marina i mnogi drugi mještani Strašnika strahuju spavati u svojim kućama i radije biraju šator. Kaže da ima i djece koja ondje spavaju, ali oni su svoje troje poslali kod rođaka u Petrinju kako bi se barem malo ugrijali.
– U početku nas je ovdje spavalo više od dvadeset. Sad su neki dobili kućice, ali uglavnom još uvijek smo tu, tu nam je najsigurnije. Blizu smo tla, ništa ne može pasti na nas i toplo je, imamo peć na drva, kaže Marina Šubić za HRT-ovu emisiju Labirint.
Marina dodaje kako je njihova kuća obnavljana poslije rata, napravljen joj je novi krov koji se sad nakon potresa srušio.
– Nešto nije štimalo u toj obnovi, zidovi su ostali, ali krov je otišao, kaže Marina.
– Pokojni kum Joža Šubić bio je vrsni građevinar i sam je upozoravao na ovo krovište kad se saniralo, da to ne valja. Rekao je ne daj Bože samo manjeg potresa, to će sve otići k vragu. Eto, nažalost na taj udarni dan otišlo je krovište kako je čovjek i rekao prije 23 godine, prisjeća se Stjepan Strašnjak.
– Mi uzgajamo svinje, sve su na broju i štala je ostala cijela, nju je svekar gradio, priča Marina Šubić.
Stjepan kaže da se dogodio promašaj, jer su gospodarski objekti koje su stanovnici sami gradili izdržali katastrofalan potres, ali kuće koje su gradili građevinari – nisu.
Neke krovove pokrivaju i četvrti put
Miro Kolundžija iz Civilne zaštite grada Kutine kaže kako neke krovove pokrivaju i po četvrti put, nema srca reći da je išta uzaludan posao i radi na tome da spasi unutrašnjost domova koliko god može. Od prvog dana je na terenu.
– Ljudi su izgubili sve, ali nisu izgubili volju za životom, nisu izgubili toplinu. Kad im vidiš oči i smijeh, to sve govori, kaže Miro.
Nova kuća za mlade Marinoviće
Mlada obitelj Marinović jedna je od mnogih koji su ostali bez kuće. Srećom, skupina samoiniciranih volontera velikog srca gradi im novu.
– Kuću nije bilo moguće popraviti, strop je gotovo pao dolje. Kad je to počelo, nije nam bilo ni za ići van, ni za biti unutra jer je crijep padao ispred ulaza. Za poginuti i unutra i vani, prepričava Monika Marinović svoje iskustvo potresa.
Njihova kuća također je jedna od mnogih koje su obnovljene poslije rata.
– Žalosno da je to tako napravljeno, ove šipke koje su tu bile ništa ne vrijede, bolje bi bilo da nije ni stavljao nego da je stavljao ondje gdje ne treba, komentira gradnju Nedjeljko Vrbat, volonter.
– To su tako skromni dobri ljudi, oni se sa svojom sudbinom nekako nose. Dolaze ljudi iz Zagreba pa slikaju, zgražaju se i odu autom dalje. Oni samo nose tu svoju muku kako znaju i mi smo tu da im pomognemo, kaže volonter Anto Kuprešak.
Dodaje kako su on i njegova skupina prijatelja koji pomažu obitelji Marinović proživjeli slične uvjete za vrijeme rata. Tada su drugi pomagali njima, pa kažu kako sada oni žele pomoći drugima.
– Svi pucamo po šavovima, institucije ne rade ništa što bi trebale, tek sad su počeli. Kažu da ne može doći villičar jer je blagdan, a mi tu ne znamo ni petak, ni svetak, kaže Miro Kolundžija iz Civilne zaštite grada Kutine.
Kaže da prije svega zahvaljuje svim navijačkim grupama, malim ljudima i donorima iz cijele Hrvatske koji su se digli prvih dana kada je bilo najteže.